Prijateljica koja drži vjeronauk u vrtićima više me puta angažirala za taj lik i mogu vam reći da sam rado podnosio svrbež brade i perike. Klinci bi me razrogačenih očiju gledali kako dostojanstveno ulazim, a ja bih im pričao stalno jednu te istu priču: 'Sveti Nikola ima knjigu u koju upisuje sve što djeca rade, ali one sitne zločestoće upisuje običnom olovkom i obriše svojom specijalnom gumicom...'
Preslatka je dječja fascinacija bjelobradim biskupom. Ipak, da bi djeca vjerovala u njega, moraju ga i vidjeti. Ili je možda bolje da ga ne vide – tako će čvršće vjerovati.
Naše je dijete u određenoj dobi duboko posumnjalo u postojanje nebeskog biskupa što neštedimice prosipa poklone i pokoju zlatnu šibu. Blagdan darivanja te je godine pao u subotu i baš smo se lijeno predomišljali da li da se ustanemo, kad je zazvonio telefon. Susjed ispod, Ruben Albahari (znate ono: "Tonski obradio Ruben Albahari"), javljao nam je da pogledamo na dvorišni balkon.
Imali smo što i vidjeti. Na štangi za sušenje veša, koja poprilično daleko strši, visjela je vrećica s darovima.
"To si ti stavio", protestiralo je dijete.
"Ali kako?", rekao sam ja. Vrećica je bila daleko izvan dohvata ruke i nije bilo nikakva načina da je se objesi onamo, dapače, jedva smo je i dohvatili drškom od parfiša. Ali ono što je nama nemoguće, nije bilo nemoguće Rubenu, ton-majstoru od zanata, koji ima nekoliko metara dugačku pecaljku za mikrofone. S ona dva prsta štipaljke na vrhu dugog štapa vješto je zakačio darove na nedohvatnu šipku.
Zaključak djeteta je bio: "Pa možda ipak postoji..."
Naravno da postoji – i još mu je k tome otac! Naime, prijateljica koja drži vjeronauk u vrtićima više me puta angažirala za taj lik i mogu vam reći da sam rado podnosio svrbež brade i perike. Klinci bi me razrogačenih očiju gledali kako dostojanstveno ulazim, a ja bih im pričao stalno jednu te istu priču: Sveti Nikola ima knjigu u koju upisuje sve što djeca rade, ali one sitne zločestoće upisuje običnom olovkom i obriše svojom specijalnom gumicom...
Toliko sam se proslavio tom ulogom da su me uzeli za Svetog Nikolu i u vrtiću gdje je išlo moje vlastito dijete. Da me ne skuži, dali su mu da nosi zvono ispred Svetog Nikole. Kada smo ga pitali poslije je li Sveti Nikola sličan tati, reklo je da nije - Sveti Nikola bio je puno viši. A trenutak mojeg najvećeg trijumfa bio je kad sam u jednom mališanu na svojim koljenima prepoznao sina svojih kolega.
Da ste vidjeli zaprepaštenje kad sam mu rekao da znam kako mu se mama zove!
"Sveti Nikola zna kako mu se mama zove!" kružila je konsternacija vrtićem.
"Zapravo", ohrabrio sam se, "znam i kako ti se tata zove."
"A meni? A meni?" počelo je pljuštati sa svih strana. Shvatio sam da sam se zaletio i skrenuo razgovor na druge teme. Ali, pričali su mi kolege poslije, njihovog sina nikad nitko nije poslije mogao uvjeriti da Sveti Nikola nije pravi, toliko je bilo čvrsto njegovo pouzdanje.
Kao stoji u Bibliji, oholost je prethodila padu.
Kada je iduće moje dijete krenulo u vrtić, ponovno su me časne zamolile da slavodobitno odigram legendarnu ulogu. Ali bili smo neoprezni i nismo mojoj mališanki dali zvono kao prošli put. Prepoznala me istog trena, i vijest se proširila kao požar: to nije Sveti Nikola, to je Martin tata. Katastrofa je odjekivala još danima jer me klinci u vrtiću više nikako drugačije i nisu pozdravljali, nego "Bok Nikola!"
Poljski satiričar i disident Slawomir Mrožek napisao je humoresku o tome kako je u zoološkom vrtu uginuo slon pa su nabavili gumenu kopiju. I baš kad je učiteljica tumačila razredu da je slon težak pet tona, puhnuo je vjetar i odnio ga... otada djeca u komunizmu više nisu vjerovala u slona.
Dakle, ubuduće nemojte mene više zvati. Zovite Rubena. Dat ću vam njegov telefon.
