Ostavite dosadni posao za sutra i družite se s djecom

Moje najdraže knjige iz djetinjstva zovu se "Mama, volim te" i "Tata, ti si lud", a napisao ih je američki pisac William Saroyan. On je Amerikanac armenskog porijekla i u dosta je svojih priča opisivao život Armenaca u Kaliforniji. Te su priče ispričane iz vizure dječaka Arama. Aram nam priča o velikoj obitelji koja je došla u novu zemlju, ali još se drži svojih patrijarhalnih običaja.

Na čelu klana je djed koji se brine za sve, a najviše od svega brine se da svi članovi obitelji rade. I zbilja su marljivo i naporno radili svi osim jednog - jednog dječakova strica koji je po cijele dane samo sjedio na trijemu i svirao gitaru. "I on mora raditi kao i svi drugi", ljutio se Aramov djed na njega, iako je baš djed posebno volio slušati glazbu svojega sina. I jednog ljeta djed je odredio da njegov umjetnički nastrojen sin mora poći u drugi grad brati lubenice.

"To je glupo",  ljutila se baka. "Tebi će najviše nedostajati jer baš ti najviše voliš kad svira gitaru." "Svi moraju raditi", rekao je djed, i tako je gitaristova sudbina bila zapečaćena.  Mali Aram priča dalje da su on i stric otišli u drugi grad brati lubenice. Stric je uzeo gitaru, a njega je poveo da mu kuha rižu. Kad je stigao pitao je gdje se beru lubenice, a ljudi su mu rekli da su sve lubenice već pokupljene i da tu nema posla za njega.

"Bogu hvala", rekao je taj čovjek, sjeo i izvadio svoju gitaru. I tako je cijelo ljeto tamo sjedio i svirao gitaru. Vratio se dakako bez novaca, ali dobra baka dala mu je od svoje ušteđevine i taj su novac potom dali djedu kao tobožnju zaradu od lubenica. "Eto vidiš", bio je zadovoljan djed. "Vidiš da i ti možeš raditi. A sad izvadi gitaru i odsviraj mi nešto." I stric je izvadio gitaru i svirao djedu. I djed ga više nikada nije tjerao da radi. Ta je priča naravno varijanta na cvrčka i mrava – cvrčak je cvrčak i jednostavno ga nema smisla tjerati da radi. Meni se posebno sviđa kad je taj stric ustanovio da nema što raditi i kad je rekao "Bogu hvala". I ja jako volim kad ustanovim da ne moram napraviti nešto što mi je dosadno i što me gnjavi. "Bogu hvala", kažem tada, u sjećanje na onog Armenca iz Kalifornije. I iskoristim vrijeme da radim ono što volim. 

I mislim da je to vrijedna pouka za djecu. Kao što je mali Aram spoznao da je sviranje gitare (barem ponekad) važnije od branja lubenica, tako sam i ja u djetinjstvu od Saroyana naučio da se mirne duše može za sutra ostaviti ono što možemo napraviti za danas. Barem u ove ljetne dane možemo stati i priznati sebi i djeci da ne možemo stalno raditi, da ne smijemo stalno raditi, i da su naše snage ograničene.

Lijepo dignimo ruke od svega, barem na tren, i osluhnimo tišinu oko sebe. I kažimo "Bogu hvala" da ne moramo stalno juriti. Jer zbilja je Božji dar spoznati da ne moramo sve sami raditi i da je mnogo toga što radimo suvišno. Jer koliko nam se toga nekada činilo hitnim i neophodnim, a sada se toga ni ne sjećamo - a ako se sjećamo, čudimo se koliko je nevažno i beznačajno sve to bilo. 

Dakle, barem danas, sjednimo, zakasnimo, ne javimo se na telefon, ne odgovorimo na poruku, ostavimo dosadni posao za sutra.
I iskoristimo vrijeme za sebe. I djecu.
I kažimo "Bogu hvala".