Kad dijete plače, ljuti se ili mu je dosadno, mobitel se često čini kao najjednostavnije rješenje. No što ako se dijete navikne da ga upravo ekran svaki put smiruje? O tome zašto je važno da djeca nauče nositi se s neugodnim emocijama i kako im roditelji mogu pomoći piše Ela Sokol, edukatorica za digitalnu dobrobit djece i roditelja.
Mobitel ili crtić mogu za nekoliko sekundi prekinuti plač, ljutnju ili nestrpljenje. No što se događa kada ekran postane prvi odgovor na svaku neugodnu emociju i kako pomoći djetetu da se postupno nauči smirivati i bez njega?
Dijete se rasplače usred trgovine jer ne može dobiti ono što želi, u restoranu mu ponestane strpljenja, u čekaonici ne može mirno sjediti, a vožnja automobilom pretvara se u niz prigovora i negodovanja. Roditelj poseže za mobitelom, uključuje omiljeni crtić i situacija se gotovo trenutačno smiruje.
Ponekad je to jednostavno najbrže rješenje. Osobito kada smo umorni, u žurbi ili se pokušavamo nositi s više obveza istodobno. No činjenica da se dijete uz ekran brzo umiri ne znači nužno da mu takav način smirivanja dugoročno koristi.
Pritom nije važno samo koliko često djetetu dajemo mobitel, nego i u kojim situacijama te s kojim razlogom. Postoji razlika između korištenja ekrana za zabavu i situacija u kojima djetetu dajemo mobitel prvenstveno kako bismo zaustavili plač, ljutnju ili nestrpljenje. Čak i kada se to događa povremeno, dijete može početi očekivati ekran u sličnim situacijama.
Zato vrijedi razmisliti što dijete u tim trenucima zapravo treba, što uči iz naših reakcija i kako mu možemo pomoći da postupno razvije vlastite načine suočavanja s neugodnim emocijama.
Dijete se uz ekran smirilo. No je li naučilo kako se smiriti?
Kada malom djetetu ponudimo zanimljiv video usred plača ili frustracije, njegova se pažnja preusmjerava s onoga što ga je uznemirilo na sadržaj koji mu je privlačan. Plač može prestati, a ponašanje koje nam je do tog trenutka predstavljalo problem privremeno nestati.
No prestanak plača ne znači nužno da je dijete naučilo što učiniti s osjećajem koji ga je preplavio.
Sposobnost regulacije emocija razvija se postupno tijekom djetinjstva. Mala djeca još nemaju dovoljno razvijene vještine kojima bi uvijek mogla kontrolirati svoje reakcije, odgoditi želju ili se samostalno smiriti kada su uzrujana. Zato im je potrebna pomoć odraslih.
Upravo kroz takve svakodnevne situacije dijete uči prepoznavati što osjeća, podnositi frustraciju, prihvaćati granice i otkrivati što mu pomaže kada je ljutito, tužno ili razočarano.
Ako svaki put kada se pojavi neugodna emocija ponudimo ekran, dijete dobiva sve manje prilika za uvježbavanje tih vještina.
To ne znači da dijete treba pustiti da plače samo ili da mora naučiti nositi se s emocijama bez pomoći. Upravo suprotno. U najranijoj dobi regulacija emocija razvija se uz podršku odrasle osobe, kroz utjehu, razgovor, blizinu i ponavljanje iskustava u kojima dijete postupno uči da neugodan osjećaj može proći i bez trenutačnog uklanjanja njegova uzroka.
Ela Sokol, edukatorica za digitalnu dobrobit djece i roditelja
Što o tome govore istraživanja?
Istraživanje objavljeno 2023. godine u znanstvenom časopisu JAMA Pediatrics obuhvatilo je 422 djece u dobi od tri do pet godina, čije su navike i emocionalni razvoj praćeni tijekom šest mjeseci. Istraživači su proučavali povezanost između korištenja mobilnih uređaja za smirivanje djece i njihove emocionalne regulacije.
Rezultati su pokazali kako je češće korištenje uređaja za smirivanje bilo povezano s većom emocionalnom reaktivnošću kod dijela djece, osobito dječaka i djece izraženije aktivnog i impulzivnog temperamenta.
Pritom je važno razumjeti da povezanost ne dokazuje uzrok. Roditelji djece koja burnije reagiraju mogu češće posezati za ekranima, dok takav način smirivanja istodobno može smanjivati prilike za razvoj drugih strategija suočavanja s emocijama.
Slične rezultate pokazalo je i istraživanje objavljeno 2024. godine u časopisu Frontiers in Child and Adolescent Psychiatry, u kojem je sudjelovalo 265 roditelja. Češće korištenje digitalnih uređaja za regulaciju dječjih emocija bilo je povezano s većom ljutnjom i slabijom sposobnošću samokontrole godinu dana kasnije.
Američka pedijatrijska akademija u svojim preporukama iz 2026. također upozorava da korištenje digitalnih uređaja za smirivanje može potisnuti iskustva kroz koja djeca razvijaju vještine upravljanja emocijama.
Zašto dijete nakon mobitela odbija bojanku ili slikovnicu?
Roditeljima se često savjetuje da umjesto mobitela ponude igračku, slikovnicu ili neku drugu aktivnost. No što kada dijete odbija sve ponuđeno jer već zna da postoji nešto mnogo zanimljivije?
Osobito su privlačni sadržaji koji neprestano nude nove vizualne i zvučne podražaje, bez potrebe da dijete samo osmišljava što će se sljedeće dogoditi. U usporedbi s njima, bojanka, slikovnica ili samostalna igra mogu zahtijevati više inicijative i strpljenja.
Zato nije neobično da dijete koje je naviklo na mobitel tijekom čekanja sljedeći put odbije ponuđenu slikovnicu i ponovno traži ekran.
To ne znači da je izgubilo sposobnost uživanja u običnoj igri, ali znači da je možda razvilo očekivanje da će mu u određenim situacijama biti dostupna upravo takva vrsta zabave.
U tom trenutku rješenje nije stalno pronalaziti još zanimljiviju alternativu mobitelu. Važnije je postupno promijeniti očekivanje da je mobitel uvijek jedna od dostupnih mogućnosti.
Ako smo odlučili da se tijekom čekanja više neće koristiti, potrebno je ostati dosljedan toj odluci, čak i kada dijete negoduje. Možemo mu ponuditi drugu aktivnost, ali i prihvatiti da mu ona u početku neće biti jednako privlačna.
Cilj nije da bojanka postane jednako uzbudljiva kao crtić ili kratka videa. Dijete treba postupno steći iskustvo da može čekati, pronaći vlastitu zanimaciju, ali i provesti neko vrijeme bez organizirane zabave.
Kako prepoznati kada ekran postaje glavni način smirivanja?
Dijete počinje tražiti mobitel čim mu postane dosadno ili mora nešto pričekati. Nakon svađe, razočaranja ili zabrane očekuje crtić kako bi se smirilo. Roditelj sve češće unaprijed priprema uređaj jer pretpostavlja da dijete bez njega neće moći izdržati određenu situaciju.
Posebnu pozornost vrijedi obratiti na to pokušavamo li ekranom zaustaviti svaku neugodnu emociju, čak i onda kada dijete zapravo treba našu pomoć da razumije što mu se događa.
To ne znači da su takva ponašanja sama po sebi dokaz problema. Nestrpljenje, frustracija i burne reakcije očekivani su dio ranog razvoja, no mogu biti dobar povod da
preispitamo koliko često posežemo za ekranom i koje druge mogućnosti dijete ima na raspolaganju.
Što učiniti umjesto davanja mobitela?
Važno je razlikovati dvije situacije: dijete kojem je potrebna zanimacija i dijete kojem je potrebna pomoć u regulaciji emocija. Ista alternativa neće biti jednako korisna kada je djetetu dosadno i kada je već toliko uznemireno da teško prihvaća bilo kakvu aktivnost.
U trgovini: kada dijete ne može dobiti ono što želi
Ako dijete plače jer mu nismo kupili igračku, mobitel može brzo preusmjeriti njegovu pažnju, ali time propuštamo priliku pomoći mu da se nauči nositi s razočaranjem.
Umjesto dugog objašnjavanja usred ispada bijesa, pokušajte kratko imenovati osjećaj i zadržati granicu: „Znam da želiš tu igračku i da si ljut jer je nećemo kupiti.”
Nije potrebno uvjeravati dijete da nema razloga za plač. Djetetovo razočaranje je stvarno, čak i kada je roditeljska odluka opravdana.
Ako je dijete jako uznemireno, ponekad će biti potrebno odmaknuti se na mirnije mjesto, ponuditi blizinu i pričekati da se intenzitet emocije smanji. Razgovor o tome što se dogodilo ima više smisla kada se dijete smiri.
U automobilu: kada dijete postane nestrpljivo
Duge vožnje zahtjevne su za malu djecu jer moraju dulje vrijeme sjediti na jednom mjestu, bez mogućnosti slobodnog kretanja.
Umjesto da se mobitel automatski uključuje čim dijete počne negodovati, vrijedi unaprijed pripremiti nekoliko aktivnosti primjerenih dobi: dječje pjesmice, audiopriču, igre opažanja poput traženja određenih boja automobila ili razgovor o tome što vidimo putem.
Kod duljih putovanja korisno je planirati stanke za kretanje. Ako je dijete umorno, gladno ili mu je fizički neudobno, dodatna zanimacija neće riješiti stvarni uzrok nelagode.
U čekaonici: kada dijete ne može mirno sjediti
Od malog djeteta teško možemo očekivati da će dvadeset ili trideset minuta mirno čekati bez ikakve aktivnosti.
U torbi zato možemo imati malu slikovnicu, bojanku, naljepnice ili nekoliko igračaka koje koristimo upravo u situacijama čekanja.
Dijete možemo uključiti i u jednostavan razgovor ili igru primjerenu prostoru u kojem se nalazimo. Važno je da pritom ne očekujemo savršeno ponašanje.
Ako je dijete već naviknulo dobivati mobitel u čekaonici, moguće je da će isprva odbijati ponuđene alternative. U tom slučaju potrebno je vrijeme da prihvati drukčiju rutinu. Ne moramo mu odmah ponuditi novu zanimaciju svaki put kada izgubi interes za prethodnu.
Ne moramo spriječiti svaku dječju frustraciju
Jedna od važnijih promjena koju roditelji mogu napraviti jest prestati doživljavati svaku dječju neugodnu emociju kao problem koji treba što prije ukloniti.
Dosada, razočaranje, ljutnja i nestrpljenje sastavni su dio odrastanja. Dijete ne mora biti zadovoljno svakom našom odlukom, niti je roditeljski zadatak osigurati da mu nikada ne bude teško.
Naravno, to ne znači da treba namjerno izazivati frustraciju ili ignorirati dječje potrebe. Cilj je pružiti djetetu podršku dok prolazi kroz iskustva koja još ne zna samostalno regulirati.
Kada mu kažemo da razumijemo zašto je ljutito, ali ipak zadržimo dogovorenu granicu, pomažemo mu povezati osjećaj s iskustvom i učiti kako se nositi s njim.
Takvo učenje ne događa se nakon jednog razgovora. Zahtijeva vrijeme, ponavljanje i očekivanja usklađena s djetetovom dobi i razvojnim mogućnostima.
Što ako smo već naviknuli dijete na ekran za smirivanje?
Ako je mobitel već postao uobičajen način prekidanja plača ili negodovanja, nema potrebe preko noći mijenjati sve obiteljske navike.
Za početak promatrajte u kojim situacijama najčešće posežete za uređajem. Je li to tijekom pripreme ručka, u automobilu, prije spavanja ili svaki put kada dijete počne negodovati?
Odaberite jednu situaciju u kojoj ćete pokušati postupiti drukčije i unaprijed pripremite alternativu. Razgovarajte s djetetom o promjeni u trenutku kada je mirno, umjesto da novo pravilo prvi put čuje usred ispada bijesa.
Ako dijete, primjerice, redovito dobiva mobitel dok čekate narudžbu u restoranu, objasnite mu prije odlaska da ga ovaj put nećete koristiti. Ponesite malu aktivnost koju možete raditi zajedno, ali budite spremni i na to da će dijete tražiti ono na što je naviknulo.
Moguće je da će u početku burnije reagirati jer očekuje mobitel. To samo po sebi ne znači da je promjena pogrešna. Ipak, važno je prilagoditi pristup djetetovoj dobi, temperamentu i potrebama te ne očekivati da će odmah prihvatiti novu rutinu.
Pritom je korisno jasno razlikovati dogovoreno vrijeme za gledanje crtića od korištenja mobitela kao odgovora na plač ili zahtijevanje uređaja. Ako dijete zna kada i u kojim okolnostima može gledati određeni sadržaj, dostupnost ekrana manje ovisi o njegovoj trenutačnoj reakciji ili upornosti.
Naravno, roditelji neće u svakoj situaciji uspjeti reagirati onako kako su planirali. Umor, stres i svakodnevne obveze često utječu na naše odluke. No pojedinačne situacije manje su važne od obrazaca koje ponavljamo. Ako mobitel redovito postaje odgovor na dječju frustraciju, dijete može početi očekivati da će mu upravo on pomoći svaki put kada se suoči s neugodnim osjećajem.
Dijete neće naučiti nositi se s frustracijom tako što ćemo mu svaki neugodan osjećaj odmah ukloniti. Te se vještine razvijaju postupno, kroz svakodnevna iskustva u kojima dijete uz našu pomoć uči čekati, prihvatiti razočaranje i pronaći način da se smiri. Zato je važno da ekran ne postane prvi odgovor na svaku situaciju u kojoj mu je teško.
