Ispovijest mame Kristine: 'Kako sam rekla djeci da imam rak'

Cijeli život boluje od sistemskog lupusa zbog kojeg je doživjela pobačaj te joj je u 34. godini izvađena maternica. Kasnije joj je otkriven karcinom dojke u 2. stadiju, izvađena su joj 44 limfna čvora, parcijalno joj je odstranjena dojka te su joj uklonjeni jajnici. Kad čuješ Kristininu priču, shvatit ćeš koliko život uzimaš zdravo za gotovo.

Njezina upornost spasila joj je život

Prije intervjua s Kristinom Miškulin Rajković (42) dali smo joj do znanja da shvaćamo da je riječ o osjetljivoj i teškoj temi te da razumijemo ako na neka pitanja ne želi odgovoriti. No, ona je entuzijastično rekla da želi pričati o svemu. Želi otvoriti oči drugima i pomoći ženama koje se nalaze ili će se naći u njezinoj situaciji.

Kristinina borba s karcinomom dojke počela je 1. svibnja 2017. godine, kada je slučajno napipala kvržicu na dojci. Budući da cijeli život hoda po bolnicama zbog sistemskog lupusa, tada je odmah odlučila otići liječniku.

Tijekom mnogobrojnih pregleda; mamografije, dviju punkcija i ultrazvuka, liječnici su mi stalno govorili da je riječ o dobroćudnoj tvorevini. No, nešto u meni nije mi dalo mira i nakon pet mjeseci hodanja po pregledima potražila sam drugo mišljenje te zahtijevala da mi se kvržica kompletno odstrani, kaže Kristina. Nakon vađenja kvržice nalazi su potvrdili da je situacija puno ozbiljnija te da Kristina boluje od 2. stadija duktalnog karcinoma dojke.

Kada sam došla na odjel, liječnik nas je odmah pozvao u ordinaciju. Pri ulasku sam suprugu Milanu šapnula da se ne brine i da će to brzo biti gotovo. Ono što pritom nisam znala jest to da je moj suprug tri dana ranije saznao za moju dijagnozu i da je u tom periodu pio lijekove za smirenje jer nije znao kako mi to reći, prisjeća se Kristina i kaže da joj je nakon priopćenja, liječnik rekao da mora na hitnu operaciju te je operirana sutradan.

Foto: Privatni album Kristina prije karcinoma dojke

'Mislila sam da ću umrijeti'

Tijekom zahvata kirurzi su zaključili da je karcinom zahvatio tri limfne žlijezde te su joj odlučili odstraniti sva 44 limfna čvora kako bi spriječili daljnje širenje. Kristini je tada parcijalno odstranjena dojka.

To je bio jako težak period za mene, bila sam psihički u jako lošem stanju i nisam htjela da me bilo tko posjećuje. Za moju situaciju znali su svi u mom okruženju, osim mojih roditelja i djece, kaže Kristina i dodaje da ju je najviše izjedalo kako tu nesretnu vijest priopćiti roditeljima.

Brinulo me kako će primiti vijest jer su stari i mogu doživjeti veliki šok. Također me zabrinjavalo i kako će moja djeca reagirati. Naime, iako su cijelo odrastanje prolazili sa mnom stresne zdravstvene situacije zbog lupusa, sve to nije bilo tako ozbiljno kao što je karcinom. Iskreno, nikad nisam smatrala da ću oboljeti od karcinoma jer ga nitko u familiji nije imao, ja sam prva, kaže naša sugovornica. Kristina je djeci odlučila reći da ide na jednu vrlo jednostavnu operaciju jer je ostalo još malo tvorevine koju treba ukloniti, a u bolnici je provela 8 dana.

Iako sam zabranila dolaske, sin Antonio, koji je tada imao 16 godina, odlučio me posjetiti jer je putovao na natjecanje u plivanju. Ja sam tada bila jako loše i oboje smo susprezali osjećaje. Par sati nakon njega, posjetila me i kćer Ana Maria (tada 13 god.), koja je bila malo čvršća, ali ni jedno od njih dvoje nije znalo što se zapravo događa, prisjeća se naša sugovornica.

Kako vijest priopćiti djeci?

Nakon osam dana provedenih u bolnici, došlo je vrijeme za povratak kući. Kristina je cijelo vrijeme razmišljala o tome kako reći djeci istinu. Prisjetila se da joj je kćer jednom pričala kako je njezina prijateljica rekla da joj mama ima rak te da joj je mama pritom naglasila da je bolest izlječiva.

To mi je davalo vjetar u leđa, no ipak nisam htjela ništa govoriti dok ne dođu nalazi. Nakon što bi moja djeca otišla u školu, moja se agonija samo nastavila. Sanjala sam i razmišljala o tome da umirem, bacala sam se po podu, plakala sam mužu na ramenu, cijelo sam vrijeme razmišljala kako će moja djeca bez mene. Ja sam ipak kućanica, cijeli sam život podredila njima, prisjeća se Kristina nesretnih trenutaka. Kaže da je prethodno slušala samo o onima koji su umrli, a ne o onima koji su preživjeli. No, onda je došla vijest koja ju je podigla na noge.

Foto: Privatni album Suprug Milan, sin Antonio, Kristina i kćer Ana Maria

Nalaz je pokazao da ni jedna limfna žijezda nije zahvaćena. Ispalo je da je tijekom operacije lupus bio aktivan i zbog njega su limfne žlijezde natekle te su svijetlile kada je kirurg ubrizgao radioaktivni jod kao da su zahvaćene karcinomom. Nakon saznanja da zapravo nije došlo do širenja karcinoma, odlučila sam reći istinu svojoj djeci. Sin me iznenadio i rekao da je to već znao budući da mu je muž, što ja tada nisam znala, u par navrata dao naslutiti o čemu je riječ. On je to podnio jako hrabro, sport ga je izgradio u pravog vojnika, kaže Kristina, ali dodaje da je kćer, s kojom je bila jako povezana, ovaj put imala burniju reakciju.

Kćeri sam rekla da sam bolovala i još uvijek bolujem od karcinoma dojke, ali da imam velike šanse da se izliječim. Ona je tada briznula u plač i odbijala je prihvatiti tu činjenicu, ali ja sam ju zagrlila, utješila i rekla da ću se boriti do kraja, prisjeća se Kristina i dodaje da je kćer nakon tog saznanja pala u depresiju, odvojila se od svojih prijatelja i cijelo vrijeme provodila isključivo s njom.

Obitelj joj je bila neizmjerna podrška

Ipak, iako bi se neke obitelji predale, ovu je obitelj Kristinina bolest jako povezala. Suprug, sin i kćer pomagali su joj u svim kućanskim poslovima i nisu dali da bilo što radi sama. 

Mi smo tek nakon tog saznanja počeli živjeti kao obitelj. Do tada smo svi živjeli užurbanim tempom, ali sada se sve promijenilo. Na kraju je došlo do toga da mi je kćer brijala glavu prije kemoterapije. Ja sam plakala sa svakim njezinim potezom, a ona me hrabrila. Vidjelo se na njoj da će eksplodirati, ali ona suzu nije pustila, kaže Kristina i dodaje da su ju suprug i sin čekali ispred vrata i čim su je ugledali rekli su joj da je predivna.

Rekli su mi da ličim na Sinead O'Connor. Sin se tada također odlučio obrijati rekavši da neću samo ja u kući biti ćelava. Muž je htio napraviti isto, ali mu ja nisam dala jer je ipak on poslovni čovjek, sa smijehom se prisjeća Kristina.

Karcinom je od mene napravio ono što sam odavno trebala biti

Danas Kristina kaže da je onkološki dobro, ali da lupus i dalje izbija te da zbog njega ponekad trpi jake bolove.

Već dvije godine idem kod psihijatrice s kojom otvoreno razgovaram o svemu i to mi je dosta pomoglo. Još uvijek imam strašne bolove od lupusa koji se aktivirao nakon kemoterapije. Onkološki sam dobro, ali sam s ove druge strane malo poljuljana, iskrena je Kristina, ali dodaje da je borba s karcinomom promijenila puno stvari u njezinu životu nabolje.

Foto: Privatni album Kristina s perikom

Volim živjeti iz dana u dan. Dišem punim plućima. Prije bih se ljutila kako je ružno vrijeme, kako moram uzeti kišobran, ali onda sam jednog dana izašla iz stana i otišla do pošte te uživala što kiša pada po meni. To je život. Htjela sam osjetiti te kapljice kiše na svojoj koži. Htjela sam pogledati krošnje i lišće kako ih njiše vjetar. U tom sam trenutku disala, kaže naša sugovornica.

Kad se sjeća života prije karcinoma, Kristina kaže da je živjela užurbanim tempom, da se trudila prilagoditi svima samo ne sebi. Ali, danas zna da mora sebe staviti na prvo mjesto kako bi se brinula o drugima. Ona putuje, izlazi i druži se s ostalim ženama koje su oboljele od raka dojke, a spojila ih je Facebook grupa ''Lavice''.

Ja sam bolesna naučila voljeti samu sebe. Kad sam se pogledala u ogledalo, bila sam 10 kila deblja, ćelava, bez obrva, s ožiljcima... Ali ja sam sebi godinu dana govorila: Kristina, ti si lijepa. Naime, kad voliš sebe, voliš cijeli svijet, nema mržnje. Tek sam onda shvatila da više nikoga ne mogu ogovarati, kritizirati. U svakom čovjeku pronalazim nešto lijepo, ali također sam iz svog života morala izbaciti neke negativne ljude. Hrabra sam, jača sam. Rekla sam svojoj djeci: Da biste vi bili sretni, prvo ja moram biti sretna, kaže naša sugovornica i poručuje drugim ženama da je sve moguće samo ako imaju pozitivan stav o životu.

Najveću ulogu igraju bistar mozak i pozitivno razmišljanje. Ja to nisam imala 6, 7 mjeseci, ali sada imam, zaključuje Kristina.

Pozovi prijateljicu i sklopite #pinkypromiss - obećanje uz koje ćeš lakše razviti naviku redovitog samopregleda dojki. Ova kampanja pokrenuta je u partnerstvu Kinike za tumore KBC-a Sestre Milosrdnice, udruge Europa Donna, Nismo same i Sve za nju, pod pokroviteljstvom Roche Hrvatska. Više na pinkypromiss.24sata.hr