Samo još jedna poruka, brzinski pogled na društvene mreže… i mobitel nam lako ukrade pažnju dok smo s djecom. Istraživanja pokazuju da bi to moglo imati veći utjecaj nego što mislimo.
Mobitel nam je gotovo uvijek pri ruci. Provjerimo poruku, odgovorimo na mail ili samo na brzinu pogledamo što ima novo, često i dok smo s djecom. No što se događa kada ekran redovito odvlači roditeljsku pažnju?
Upravo je to zanimalo istraživače koji su analizirali 21 ranije istraživanje u kojima je sudjelovalo gotovo 15.000 djece mlađe od pet godina. Promatrali su takozvani PTU, odnosno roditeljsko korištenje tehnologije u prisutnosti djeteta.
Rezultati su pokazali da su učinci uglavnom mali, ali ipak postoje povezanosti između roditeljskog korištenja tehnologije i nekih aspekata dječjeg razvoja i ponašanja.
1. Mogu imati više poteškoća s učenjem i pažnjom
Djeca koja se često moraju „natjecati“ s mobitelom za roditeljsku pažnju mogu imati slabije rezultate kada su u pitanju određene kognitivne vještine.
Kognitivne sposobnosti obuhvaćaju procese koje koristimo kada učimo, razmišljamo, pamtimo, donosimo odluke ili rješavamo probleme. Pedijatrica dr. Mina Amin, koja je komentirala rezultate analize, objasnila je da se kod djece to može očitovati kroz slabiju pažnju ili poteškoće s regulacijom emocija.
Jedno istraživanje objavljeno u časopisu Journal of Experimental Child Psychology također je ukazalo na moguću povezanost između toga koliko roditelji odgovaraju na djetetove potrebe i razvoja njegovih kognitivnih sposobnosti.
Kada je roditeljska pažnja često na mobitelu, manje je prilika za one male svakodnevne interakcije u kojima dijete nešto pokazuje, pita ili pokušava komunicirati, a roditelj na to odgovara.
2. Mogu biti manje skloni pomaganju drugima
Analiza je pokazala i povezanost s manje izraženim prosocijalnim ponašanjem. Riječ je o ponašanjima usmjerenima prema drugima – primjerice pomaganju, suradnji i pokazivanju empatije.
Djeca velik dio takvih ponašanja uče upravo promatrajući odrasle oko sebe.
Istraživanje objavljeno u Journal of Child Psychology and Psychiatry pokazalo je povezanost između pozitivnog roditeljstva i prosocijalnog ponašanja djece. Drugim riječima, način na koji roditelji komuniciraju i ponašaju se prema drugima može biti jedan od modela iz kojih dijete uči.
3. Mogu se više povlačiti iz odnosa
U ovom kontekstu privrženost ne znači da je dijete „previše vezano“ za roditelja. Riječ je o emocionalnoj vezi koju dijete razvija s osobama koje se o njemu brinu.
Britanska organizacija National Society for the Prevention of Cruelty to Children upozorava da narušavanje ili gubitak te veze može imati emocionalne i psihološke posljedice koje se mogu odraziti i na kasnije odnose.
Dr. Amin navodi da se slabija privrženost kod djece može očitovati i kroz povlačenje. Ako dijete često pokušava dobiti roditeljsku pažnju dok je ona usmjerena prema ekranu, to može utjecati na njihov međusobni odnos.
4. Češće zadržavaju probleme za sebe
Kod neke djece problemi se više „okreću prema unutra“. To može uključivati osjećaje tuge, tjeskobe i usamljenosti.
Ako dijete često ne dobiva odgovor kada pokušava privući roditeljsku pažnju, moguće je da će s vremenom neke osjećaje i probleme češće zadržavati za sebe.
Takve teškoće posebno su važne jer se internalizirani problemi kod djece povezuju s problemima mentalnog zdravlja, uključujući anksioznost i depresivno raspoloženje.
5. Mogu burnije pokazivati emocije
Dok će neka djeca svoje teškoće zadržavati za sebe, druga ih mogu pokazivati prema van. To mogu biti burnije reakcije ili agresivnije ponašanje. Riječ je o takozvanim eksternaliziranim problemima – ponašanjima koja su, za razliku od unutarnjih teškoća, vidljiva i drugima.
I ovaj je obrazac u analizi povezan s roditeljskim korištenjem tehnologije u prisutnosti djece. To, naravno, ne znači da će dijete čiji roditelj često gleda u mobitel postati agresivno. Rezultati govore o povezanosti, a ne o tome da jedan čimbenik sam po sebi određuje djetetovo ponašanje.
6. I sami mogu provoditi više vremena pred ekranima
Možda i nije toliko iznenađujuće da djeca čiji roditelji često koriste mobitele i sama mogu provoditi više vremena pred ekranima.
Djeca puno toga uče promatrajući ljude koji su im najbliži. U toj dobi možda još nemaju vlastiti mobitel, ali tu su televizori, tableti, računala i drugi ekrani.
Američka pedijatrijska akademija u izvoru navodi preporuku da djeca od dvije do pet godina pred ekranima provode najviše sat vremena dnevno, dok Svjetska zdravstvena organizacija za istu dob preporučuje manje od jednog sata.
Kako djeca odrastaju, vrijeme pred ekranima obično raste, a navike koje razvijaju dok su mala mogu ih pratiti i kasnije.
Ipak, rezultati ove analize ne znače da će povremeno provjeravanje poruke dok je dijete pokraj nas ostaviti trajne posljedice. Ono na što istraživanje skreće pozornost jest nešto puno svakodnevnije – koliko često ekran prekida trenutke u kojima bi roditeljska pažnja inače bila usmjerena prema djetetu.
