Svi se trudimo zaštititi svoje dijete i u tom nema ničeg lošeg. No, kao i u svemu, i u ovome je ključ u granicama. Kao što nije dobro premalo, tako nije dobro niti previše…
Jesi li ikad pratila svoje dijete u korak po igralištu, pazeći da ne padne? I ne mislimo tu na one najmanje koji rade svoje prve korake, nego na one koji su već itekako sigurni na svojim nožicama. I to bez obzira na činjenicu da ti dijete ustvari uopće nije nestabilno niti nespretno niti bojažljivo. Ako se prepoznaješ u ovom opisu, postoji mogućnost, reći ćemo to tako blago, da se ponašaš previše zaštitnički prema djetetu.
I ne moraš se odmah početi braniti. Znamo da je namjera isključivo dobra i da jednostavno želiš zaštititi svoje dijete, kao i spriječiti dramu oko razbijenog koljena, ali ako kreneš tim putem, lako je pretjerati. Da, moraš štititi svoje dijete, ali isto tako moraš ga naučiti nečem, a to nećeš postići ako ga ne pustiš da samo preuzme rizik i odgovornost. To je nešto što se najbolje uči iskustvom. Ako mu ne pustiš da razbije koljeno, ono neće znati kakav je to osjećaj i neće znati biti oprezno – kad tebe ne bude u blizini.
Evo koji će ti znakovi odati da se ponašaš previše zaštitnički prema djetetu:
- Biraš djetetove prijatelje ili ih usmjeravaš prema određenoj djeci.
- Ne dopuštaš im samostalne aktivnosti. Na primjer, ne dopuštaš djetetu koje je već krenulo u školu da prošeće psa oko zgrade ili da ode do najbližeg dućana.
- Neprestano motriš dijete. Na primjer, pojaviš se usred treninga, samo da vidiš kako mu ide.
- Ne dopuštaš djetetu da pogriješi kad vidiš da bi moglo pogriješiti, iako se ništa loše neće dogoditi zbog te greške. Na primjer, ne dopuštaš svom petogodišnjaku da stavi kečap na palačinke jer znaš da mu neće biti fino i da će uslijediti drama.
- Ne dopuštaš djetetu da bude kod prijatelja samo.
- Nikad nema priliku prespavati kod prijatelja niti na kampu.
- Ne prestaješ ispitivati o njegovu životu i onom što se događa kad nije s vama. U redu je pitati što je bilo u školi, ali ne inzistirati na svakom detalju.
- Neprestano kontroliraš dijete i ne dopuštaš mu neuspjeh. Na primjer, ne daš mu da se prijavi u glazbenu školu jer znaš da neće proći.
- Donosiš odluke umjesto djeteta. Ne pitaš ga kako želi ići do škole, s prijateljima ili s tobom.
- Uvijek se javljaš za volontiranje na školskim priredbama ili na izletima da možeš uvijek imati dijete na oku.
- Ne dopuštaš djetetu pravo da ima svoje tajne ili privatnost. Na primjer, ne smije imati zaključan dnevnik koji ne čitaš ili se ne smije zaključati u sobi nikad.
Zašto to nije dobro?
Djeca moraju učiti na svojim pogreškama, moraju znati koje su posljedice njihovih djela. Ako to ne osjete na svojoj koži, neće naučiti i mislit će da će uvijek biti zaštićeni. Dijete treba svoje mjesto i svoje vrijeme, gdje može biti samo sa svojim mislima i svojim djelima. Osim tog, djeca čiji se roditelji ponašaju pretjerano zaštitnički često propuštaju puno tog što je djeci važno i zabavno. Dijete neće znati preuzeti odgovornost kad zatreba, a također kad dođe vrijeme da je dijete izloženije rizičnim skupinama u društvu, kao i rizičnim ponašanjima, neće znati sagledati posljedice i lakše će se u to upuštati.
Kako si pomoći?
Moraš najprije – popustiti. Moraš dopustiti djetetu ponašanje koje nije posebno rizično. Moraš mu dopustiti da bude malo neovisnije. Osim tog, pokušaj ovako:
- Postavi pred dijete očekivanja u skladu s dobi.
- Stres i anksioznost mogu kod djece imati pozitivan ishod, ako su ti osjećaji u malim dozama. Tako grade svoje vještine i sposobnosti nošenja sa stresom i anksioznošću kasnije.
- Potiči neovisnost, jer tako će dijete izgraditi samopouzdanje i samopoštovanje.
- Ako im dopustiš neuspjeh dok su mali, lakše će naučiti oporaviti se od neuspjeha kasnije. Mali padovi će ih pripremiti za velike padove kasnije u životu – prekide veze, loše ocjene, gubitak posla…
Ako se prepoznaš u ovom svemu i misliš da je kasno da se promijeniš – nije. Samo počni!
