Zelim bebu nakon spontanih

Ma bolje da nema nikakvih problema, kad ih imaš onda ih moraš rješavati a to sve predugo traje, pa godine prođu, a nismo više ni tako mladi. 
Mene fascinira to kako dok nisam razmišljala o djeci, nikakvih problema s ginekološke strane a baš sad kad sam ai posložila neke stvari u životu, krenemo raditi na bebi, stalno neki klinac. 😆 Jedino me tješito da meni nikad, a ma baš nikad ne ide ništa iz prve, pa tako očito ni trudnoća 😆
Možda sljedeći ciklus je dobitan, držin ti fige da bude 🤞

Mislim da tu na žalost nema pravih riječi… Mi smo nakon 2.5 godina pokušavanja napokon uspjeli zanijeti. Nakon sve te sreće što se napokon dogodilo, uvijek ostaje strah da li će sve biti ok i čekaš da prođe tih prvih 3mjeseca koja su uvijek riskantni. I eto, prođe tih 3mj i nakon 4.i pol mj trudnoće,desi se totalni šok-spontani. A taman sam se smirila i opustila kako je sve ok. Žensko tijelo je čudo i puno toga moze izdržati. Psiha je ta na kojoj moramo raditi. Nema drugo, idemo dalje. Obilježilo me do kraja života i zaboraviti se nikad neće… Ali nema toga što neću izdržati, dok neću držat svoje klupko sreće u rukama. A desiti će se, kad tad, ali bude ♥️

Hvala cure na odgovorima :) Zao mi je zbog vasih problema, stvarno suosjecam, i znam da je mnogima puno gore nego meni.Svaka vam cast na hrabrosti i snazi.
I vecinom sam pozitivna, i znam kako stvari stoje- moras bit uporan i jednom ce uspjeti. Vjerujem i ja u to, ali istovremeno mi se neopisivo neda kroz sve opet prolaziti, promjena filma koja ti se desi sa trudnocom, promjena svih planova itd… i onda nista od svega toga. Znam, prezivjeti cu i treci put ako se desi, cak sam drugi put i bolje podnijela nego prvi. Ali eto, trebalo mi je da se izjadam, makar znam da moja situacija definitivno nije najgora moguca, oba puta sam bila trudna iz prve dok se neki muce godinama i relativno rano je bio spontani. Prva trudnoca mi je zavrsila negdje u 10. tjednu a druga u 8. Najvjerojatnije zbog stitnjace, makar mi je drugi put bila relativno u redu. Da ne pricam da mi prvi put nisu dali uopce terapiju jer kao T3 i T4 su bili ok, ali TSH visok. A drugi put su mi odbili dati progesteron iako sam inzistirala (preventivno), dok nisam prokrvarila ali tad je bilo kasno ocito. I sad mi opet ne zele unaprijed dati progesteron  ali imam zalihe. Neznam, muci me to sta bi se htjela dovesti u zdravstveno neko idealno stanje pa stalno odgadam i zapravo sama sebe sabotiram. Plan je kao sad prestati pusiti skroz, i onda kroz mjesec dana krenuti s progesteronom i prenatalnim vitaminima i onda negdje pocetkom godine probati opet.

Tonia

Mislim da tu na žalost nema pravih riječi… Mi smo nakon 2.5 godina pokušavanja napokon uspjeli zanijeti. Nakon sve te sreće što se napokon dogodilo, uvijek ostaje strah da li će sve biti ok i čekaš da prođe tih prvih 3mjeseca koja su uvijek riskantni. I eto, prođe tih 3mj i nakon 4.i pol mj trudnoće,desi se totalni šok-spontani. A taman sam se smirila i opustila kako je sve ok. Žensko tijelo je čudo i puno toga moze izdržati. Psiha je ta na kojoj moramo raditi. Nema drugo, idemo dalje. Obilježilo me do kraja života i zaboraviti se nikad neće… Ali nema toga što neću izdržati, dok neću držat svoje klupko sreće u rukama. A desiti će se, kad tad, ali bude ♥️

Strasno mi je zao…upravo zbog ovakvih stvari ja definitivno necu bit opustena potpuno dok ne rodim, znam da se to moze desiti i u zadnjim danima nazalost. Eto zbog toga neznam kako se nositi s tim strahom tih 9 mjeseci koji toliko sporo prolaze brojis svaki dan, svaki tjedan…uff. Svaka cast

ibee92

Tonia

Mislim da tu na žalost nema pravih riječi… Mi smo nakon 2.5 godina pokušavanja napokon uspjeli zanijeti. Nakon sve te sreće što se napokon dogodilo, uvijek ostaje strah da li će sve biti ok i čekaš da prođe tih prvih 3mjeseca koja su uvijek riskantni. I eto, prođe tih 3mj i nakon 4.i pol mj trudnoće,desi se totalni šok-spontani. A taman sam se smirila i opustila kako je sve ok. Žensko tijelo je čudo i puno toga moze izdržati. Psiha je ta na kojoj moramo raditi. Nema drugo, idemo dalje. Obilježilo me do kraja života i zaboraviti se nikad neće… Ali nema toga što neću izdržati, dok neću držat svoje klupko sreće u rukama. A desiti će se, kad tad, ali bude ♥️

Strasno mi je zao…upravo zbog ovakvih stvari ja definitivno necu bit opustena potpuno dok ne rodim, znam da se to moze desiti i u zadnjim danima nazalost. Eto zbog toga neznam kako se nositi s tim strahom tih 9 mjeseci koji toliko sporo prolaze brojis svaki dan, svaki tjedan…uff. Svaka cast

To sad moraš vidjeti sama sa sobom. Možda da sad pustiš neko vrijeme trudnoću i posvetiš se drugim stvarima (naravno ako nisi baš u kasnim 40-ima). Ali ako je tako veliki strah to opet nije zdravo niti za dijete. Nema krive i pogrešne odluke. Moraš vidjeti sama što je jače, tvoj strah ili želja za djetetom

Super tema cure.. i totalno je tesko s bilo kime pricati o ovome jer samo one koje su prošle spontane kuze. Mi smo u pauzi od pokusavanja već preko pola godine.. i to mi je jako dobro doslo. Nekako sam vratila svoj život u svoje ruke i opet se necemu veselim. No uvijek je u pozadini taj osjećaj i ta misao.. a kad ce.. a hoce li.. I predugo traje ta trudnoca i previse je to strahova.. grozno grozno..ali sve to na kraju vrijedi pa valjda tako moramo razmisljati. Ali dajte si vremena koliko treba. Mozda odgađanje promjena navika samo govori o tome da nismo spremne jos na taj korak i ja to skroz kuzim.