imamo kcer sad ce 5 god za par dana… citala sam kako mame pisu… “moja ima 4 godine,zna sve boje…moja ima 5 god i zna sve boje…”moja kcerka do nedavno je govorila za crnu boju da je mracna, za zutu da je limun i tako redom.. stalno smo ju ispitivali za boje jer smo htjeli da za crvenu kaze crvena a ne ko krv… no ubrzo ona nije htjela uopce govorit nista o bojama… stali smo na loptu i rekli ima vremena naucit ce,necemo forsirat,i nekoliko tjedana kasnije kcerka govori sama “ ovo je crvena,ovo je plava…” jako smo ponosni na nju i shvatili da netreba forsirat,nisu sva djeca ista,svatko je posebno na svoj nacin.. iz clanka sam vidjela da grijesim i sa kaznom…i svakako cu primjeniti vas nacin za rijesavanje problema :)
Prije 2 mjeseca muz je otisao raditi u Zagreb pa sam ostala sama s curama (7 mj. i 3 i pol godine). Umor na umor, greska na gresku, isprika na ispriku… i tako u krug. Najteze mi pada sto brzo gubim strpljenje za mastovite ideje moje starije princeze. Prosli tjedan su me jako naljutili kolacici od sasusenih ostataka plastelina koji su se nespretno rasuli iz kosarica za muffine po cupavom tepihu dok ih je vrijedna mala kuharica posluzivala…. Rijeci pune ljutnje samo su krenule iz mene…
Tuga u njenim ocima i rijeci: “Zao mi je, mamice!” natjerale su me da se zaustavim. Princezi sam priznala da sam pogrijesila, ispricala se i obecala da vise necu vikati nego da cemo lijepim razgovorom rjesavati zapetljane situacije 
. Svjesna sam da cu napraviti jos puno gresaka, ali sam isto tako svjesna da cu priznavanjem tih gresaka svoje princeze nauciti da je u redu pogrijesiti, nauciti kako reci oprosti i kako se na lijep nacin moze rijesiti sukob. Kolacice smo potom zajedno pokupile usisavacem…
Najveća pogreška ovaj tjedan je bila moja brzopletost zbog koje sam vjerojatno izgubila šansu daljnjeg natjecanja za posao jer sam na prvom razgovoru ne razmišljajući svašta “namlatila”.' I svjesna sam toga. Druga pogreška zbog koje mi je puno više žao je što sam uslijed silne frustriranosti i nesretnosti zbog ovog prvog užasno vikala kad je moj mali princ koji tek uči piti iz čaše prolio sok po sebi i svuda oko sebe. I sad, par dana poslije toga si to još ne mogu oprostiti, i obećala sam sama sebi da nikad nikad više neću dozvoliti da se tako nešto ponovi, bilo dijete krivo ili ne.
moje učestale greške,a ne samo ovaj tjedan su što puno očekujem od svog petogodišnjaka koji je vrlo ineligentan ali i vrlo tvrdoglav.Puno vježbamo slova i brojke i ako on nešto ružno napiše ili nešto loše napravi ja odmah planem i to me jako smeta ali neznam više kako si pomoći.Govorim si pa on je dijete ali opet planem tako je bilo i ovaj tjedan i sad se grizem zbog toga a on nema više volje za vježbanje!!! Moj pristup je loš ali neznam kako dalje!!!
Moja najveća pogreška ovaj tjedan je što sam svom sinu (5 god.) dopustila da me nagovori na kupnju još jednoga (ne znam kojega po redu) “autića”, i to samo zato što mu nisam posvetila dovoljno pažnje. Naime u posljednje vrijeme stvarno sam rastresena zbog napetih međuljudskih odnosa na poslu, pa kada sam išla u vrtić po sina nisam pokazala dovoljno interesa za njegove priče i dogodovštine toga dana. Bila sam stvarno umorna i napeta i da kompenziram tu potištenost kupila sam mu novi autić, jer smo morali usput ići u šoping po namirnice, a moj sin je nevoljko pristao na to. Nije toliko stvar u tome što sam pažnju kompenzirala igračkom, nego je problem u tome da si moram posložiti prioritete u životu! Moram znati što je važno, a što je manje važno. Sreća mojeg djeteta mora mi biti i jest na prvome mjestu, i neću više toliko energije trošiti na razmišljanja o kolegama s posla i pritom zanemariti svoje vlastito dijete. Jer dijete mi mora biti na prvome mjestu!
Radim greške svaki dan, i svjesna sam toga. Imam 9g.kćer i skoro 5g.sina. Danas na treningu je mali grizao iz šale svu dicu(najmanji je, dica mu sve dozvoljavaju) okolo. Kad sam mu potihu rekla da se to ne radi, da su zubi samo za hranu, odgovorio mi je da se to smije.Prisutan je bio i tata, koji se samo smijao!! I kad sam ga napomenula!! No više nisam ništa malome govorila, trening je bio pri kraju. Kad je otišao u svlačionicu, jedna devetogodišnjakinja je izvrnula rukav i pokazala plavi ugriz moga maloga. Tako sam bila-izgubljena-ljuta, da sam mu ispred sviju dala plesku. I trebao se njoj ispričati. A greška? Trebala sam ga odvesti za vrata i tamo ga plesniti. Nisam smjela to napraviti ispred njih.
Moja greška koju činim iz tjedna u tjedan je taj da još uvijek nisam uspjela naučiti svoga muža strpljenju kojeg ja tražim u sebi, u najskrivenijem kutku sebe. Roditelji smo dvoje djece, treće na putu, radimo sve sami, bez trunke ičije pomoći. Kako ne dolazim iz sređene obitelji i gdje se svaka bezazlenost smatrala pogreškom jer sam odrasla sa nonom, bez roditelja, tako sam shvatila da je u odgoju sa djecom na prvom mjestu ljubav, a slijedi je strpljenje. U zadnjem sam tromjesječju, tako da sam kući, muž radi, ja provodim najviše vremena sa djecom. Moj muž ih jako voli, ali dopušta da nepospremljene igračke ili slučajno proliven sok izazovu veliku nervozu u njemu i ljutnju koja nadilazi svu tu ljubav koju osjeća za našu djecu. Dječica su stara 7 i 4 godine, pohađaju vrtić. Ne znam zaista kako se postaviti u mnogo situacija, da se razumijemo, ja nisam tip koji im pušta da mi skaču po glavi, ali također ne dopuštam ni da me nervoza i netrpeljivost skrenu s puta ljubavi. Svaki dan se pitam jesam li dobar roditelj i kako da to budem, a svojim primjerom želim i svome mužu pokazati kako i da on to postane, samo sam se izgubila u svemu tome. I svaki mi je savjet itekako dobrodošao.
joj, jako teška tema, kao i svaka prilikom odgoja djeteta!
moja greška koju ponavljam stalno je nedostatak strpljenja!
brzo planem i na najmanju pogrešku ili nešto loše što moja curica napravi, ona mi je sve na svijetu kao i svima nama, i volim je neizmjerno, i mislim da to radim baš zato što mi je stalo do nje i želim da sve bude savršeno inače bi mi bilo svejedno neka radi što hoće, ali taj osjećaj koji ne mogu kontrolirati je grozan. Istog trenutka se pokajem i kažem da je sve u redu i znam da sam ja pogriješila, a ne ona i onda me savjest progoni i ne da mi mira,
voljela bih pronaći način da se to više ne događa i da prihvatimo pogreške kao dio života.
Nedosljednost je najveća moja greška, ovaj tjedan, mjesec, stalno. Danas svom malom frajeru nešto ne dozvoljavam, a sutra ću mu zbog nedostatka vremena ili jednostavno zbog toga što neću imati živaca za “borbu” i objašnjavanje zašto to ne može raditi ili dirati, popustiti. Naravno, dijete je zbunjeno, a ja ljuta na sebe. I tako stalno u krug…
Sortiraj odgovore
Najstariji