Udaja/selidba

Sortiraj odgovore

Najstariji
  • Najnoviji
  • Najstariji
  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Miss7Mama dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Miss7Mama te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • eniii7

    Broj poruka: 3

    Prijavi adminu

    Pozdrav, 
    Pronašla sam vec da se pisalo o toj temi no prošlo je nekih 6 god od onda, pa jel nas ima i danas? Naime, meni se svijet okrenuo na glavačke u samo pola godine, iz mladenačkog ludog života do ozbiljnog i zrelog. U samo godinu dana bit ću udana, postati ću majka, promijeniti prezime i odseliti. Dakle, ništa više neću biti što sam bila, uz sve te divne promjene jer realno jesu, mene uhvatila panika, usudila bih se reči i depresija. Ijako je sve bilo željeno i planirano, sve ide po planu..no nisam računala na depresiju da će se pojaviti. Znam točno što mi uzrokuje depresiju, nije to ni trudnoca ni svadba već selidba iz roditeljskog gnjezda, iz grada u selo. Udaljeno od mog doma 30 km. Ijako sam godinama dolazila kod dečka, navikla se na mjesto, upoznala susjede i okolinu..sve mi je izgledalo da cu ja moći tamo. Cak sam i s guštom uređivala kuću i okućnicu..no sad kad bih trebala službeno odseliti i boraviti tamo skroz..mene uhvati uužasna depresija, to je mirnije mjesto nedaleko od grada, nema buke auta, dućana na svakom uglu. Ijako je sve nadohvat ruke u nekih 10 min vožnje (nije strašno) no meni se čini kilometrima daleko jer sam navikla da mi je sve pred nosom. Kao da neke stvari nisam vidjela ranije, ili me nisi dirale no sad me sve brine, sve mi je daleko i teško. U rodom mjestu su mi prijateljice, posao, dom, roditelji i kao da mi prije nije bio problem otići no sad me užasava pomisao da ću odseliti. Kad mi to sve prođe kroz glavu, dobijem napadaj panike, straha a potom tuga i suze. Razbijanje o raznim mislima dali sam dobro odlučila, postupila. Dali ću ja to moći..dođe mi već do krajnje faze gdje ne vidim izlaza više, niti smisao i volju za životom. Što naravno već prepisujem depresivnom stanju. Pijem normabele, s obzirom da sam trudnica, pokušavam sama sebi posložiti kockice u glavi kako bih pomogla samoj sebi, najviše zbog bebe. Svi me tješe da su to hormoni, trudnoća, da ce sve to proći nakon poroda kad dođe beba da će se sve promijeniti. No, bojim se da neće, imam osjećaj da to nikad neće prestati. Ima li tko sličan slučaj? Molim vas podijelite, lakše je kad pričam ili podjelim to sa nekim tko prolazi slicne situacije jer ipak vidim da nisam jedina. Hvala na čitanju 🤭

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.