Strahovi prije trudnoće

Bas ste me ohrabrile sa svojim mislima i iskustvima.Evo da I ja podjelim svoj strah. 
Nekada sam zamisljala kako cu vec s 23god imat obitelj, djecu, te godine su mi se cinile idealnim. Uvijek mi je obitelj na prvom mjestu I osjecam da imam "viska" ljubavi koju zelim podjeliti. I tako malo po malo I dosla mi 25 ta vec na izmaku. Nemam djece, udajem se za 3mj, a moja zelja za djetetom je neopisivo jaka. Nisam ostvarila s 23, kad sam tada znaci s nekih 20 o tome razmisljala nisam imala strahova...aa sada sam puna strahova. Najprije ajme koliko ce mi trebat da ostanem trudna, pa podjeljenost misljenja a hoce li sve bit uredu, hocu li imat dovoljno novca, pa tako u krug. Nekako sto sam starija kao da su mi mozak I srce sve vise u suprotnosti Misljenja, tek ponekad imam trenutak svjesnosti da ce sve bit u redu. Neznam jel me itko razumio al se osjecam lakse sto sam ovo napisala.

Maja imaš potpuno razumijevanje. Otvorila sam ovu temu upravo zato jer sama nemam s kim podjeliti neke svoje strahove. Tko nije u mojoj/našoj situaciji ne može razumjeti. Ponekad se otvorim bliskim ženskim osobama, koje imaju 2-3 djece, i samo me blijedo pogledaju, tada vidim na me nitko ne razumije. Normalno je da se svega novog pomalo bojimo. Mene trenutno pere strah od spontanog, budući ne rijetko čujem da se nekome dogodio. Ne znam kako bih to psihički podnjela jer sam jako slaba emocionalno . I to nekome je glupi strah, ali meni vrši pritisak.

niti jedan strah nije glup, pogotovo zato što u nama budi nekakvu nervozu i grč. jako je važno poraditi na sebi i pokušati taj strah opravdati i svesti na minimum. ako previše brinemo, može nam se dogoditi da propustimo neke jako lijepe i važne stvari/događaje. samo hrabro drage žene, možete vi to. 

Da, niti jedan strah nije glup, samo ponekad imamo osjecaj da je jer nas drugi bljedo pogledaju kad kazemo sto je nas strah. Mislim da je taj strah od spontanog razumljiv jer evo I na ovom forumu jako puno zena ga je dozivjelo, ali mislim da I odgovornost osobe kod tebe mimica cini svoje. Zelis da sve bude u najboljem mogucem redu I to je normalno, a sto smo stariji strahova je vise jer smo odgovorniji. Nego kako dilb kaze treba nauciti sam sebe strah svesti na minimum.

Ja sam pocela vrtit film u glavi sto ako se budem za bebu trebala trudit mjesecima/godinama, mislim cinila bi sve sto treba. Al bojim se sebe I svoje tuge I neispunjenosti. Trudim se ne mislit o tome, al cesto mislim kako do neki dan sam molila Boga da mi dodje M a sad suprotno, sebicno al ljudski pravdam se sama sebi.

Jos zelim napisat jednu pricu o svekrvi. Znaci ona je rodila sina, bez tegoba zatrudnila I rodila. Nakon njega 4 spontana, od kojij jedan I 4mj trudnoce, sve curice. Jednostavno svaki put spontani, nije na kraju vise ni pokusavala I rekose joj da ne moze iznjet trudnocu ako je u pitanju zensko djete kao da njen organizam ne moze. A njena mama ima nju I sina I jedno je bilo mrtvorodeno, sin. Ugl. Taj sin sto ga ima je cudom prezivio. A njoj su rekli da ona ne moze musku djecu odrzat, mislim u trudnoci. Valjda kromosomi imaju neku gresku. I sad da se to zakljucit kao genetski s mame na kcer. Al mene I to pocinje plasit, u glavi sta ako je sin skupio taj gen. Svim silama se trudim ne mislit na to. Ali mozak je cudo....ssamo stanca misli.

Joooooj ova tema ko stvorena za mene ..,
Prvo me strah ono sto trudnoca donosi (mislim na pobacaj, da nesto ne bude u redu ... )
A drugo kad se beba rodi uzasno me strah gusenja, strah mi je seka ostavila kad je bila mala ... Opcenito sam teski panicar ... A tako bi zelila  bebicu ...