Bok drage mame, žene, cure….
treba mi savjet, pomoć, Vaša iskustva. Mama sam jedne predivne male curice, koja će za koji dan napuniti dvije godine :)
Uglavnom, imamo problema oko oblačenja i stavljanja pelena. Evo navesti ću jedan primjer pa da vidite o čemu se radi. Jučer iza ručka krenuli smo se obući, jer smo morali ići vani u trgovinu. Sve je bilo ok, bez ikakve svađe i živćanoće. Dala sam mojoj Tonki da odabere što će obući, i kad sam krenula da je presvučem…. e onda su počeli kazini.
Urlanje, vrištanje, udaranje, bacanje dude i igračaka. Ja sam bila smirena i sve na lijepo, i pomalo, pa daj ovo, pa daj ono…. pa pricaj priču, pjevaj itd., itd.,….. Ali nema šanse, čim bi joj spomenula da legne da joj presvučem pelenu i da obućemo body koji je ona odabrala, počinje bacanje, udaranje nogama…ma uopće je ne mogu uhvatiti, jer se ona baca i cijela ukoči….
U toj drami je prošlo sat vremena, i morali smo odgoditi odlazak igdje jer je skoro doslo vrijeme za kupanje.
Ostali smo kući ona je sve mene grlila ljubakala i mazila se. Mislila sam,ok ajde smirila se, idemo se sad okupat.
Opet sve počelo lijepo, pošli do kupaone,skinuli se,i kad smo trebali ući u kadu,opet problemi(a inace se voli kupat). Vika, urlanje, bacanje i klizanje po kadi… Na kraju sma je malo udarila po guzi, onda jos gore plakanje. U tome svemu dosla je moja mama, koja je okupala bez problema i obukla i mene napala kako sam ja nervozna pa mi je i dijete nervozno….sto uopce nije istina jer sam ja bila savrseno mirna, ali nakon više od sat vremena, naravno da sam se uznervozila.
Uglavnom, eto, ove situacije se non stop ponavljaju, kao i opet jutros…obukli smo se u miru ali onda me ona iz čista mira ošamarila(znam da zvuči smiješno, ali bome dobra ona mene klepne :) ), na što sam je udarila po guzi i počela ignorirat…..
Eto malo sam se raspisala, čisto da me pokušate shvatiti, i date mi neki savjet ili napišete nešto iz svog iskustva…
Stvarno me to njeno ponašanje totalno izbaci iz takta, jer stvarno pokušam sve na lijepo, i ne zelim je udariti po guzi, ali nekad jednostavno nema drugog načina. I onda budem i ja ljuta i tužna na sebe.
Eto drage žene pomagajte :)
PUNO PUNO HVALA :)
Draga Mirtusha,
meni se čini da si preblaga i popustljiva. Dijete od dvije godine te ne bi smjelo toliko vući za nos. Ona je jako pametna i točno zna kako može manipulirati s određenom osobom. Zato tebe gnjavi, a tvojoj mami sve pusti i napravi kako joj ona kaže. Moj savjet bi bio da jednostavno sama odabereš što će ona obući, a ne da nju prvo pitaš. Pokaži joj da si ti šefica, a ne ona. Drugo, ako počne divljati kada ju oblačiš, ignoriraj to i kreni prema vratima kao da ćeš otići bez nje. Reci da ti ideš u park, a ona ne može, jer se nije obukla. Eto to su moji savjeti, ne znam što bi drugo napravila. Javi da li je išta pomoglo.
Život se mijenja od tame do sunca, kad kraj tvog srca još jedno zakuca!
Mislim da si stvarno preblaga prema njoj.Moraš pokazati da si ti ta koja odlučuješ a ne djete.Budi jaka koliko god bilo teško.Ako ćeš njoj dopuštati takve ispade što će bit kasnije za dvije tri godine.Nemoj mile lale nego: idemo to i to ćemo obući i gotovo.Ako nećeš ajd ćao ja idem sama!Imam i ja prijateljicu s istim slučajem.Ona isto oćeš ovo ili ono pa kad nije nijedno eto ti durenja i plača.Nemoj me krivo shvatiti ali po meni je to razmaženost.Sad je teže to riješiti jer djete je već veće no ne odustaj.
Mi smo imali identične scene oko drugog rođendana i to je trajalo nekoliko mjeseci, mislim da jedno 3 mjeseca. Prije se je htjela non stop presvlačit, a onda uopće više ne. Mislim da je to faza i da će proć jer kod nas je to samo preko noći nestalo. Nekad smo imali jake svađe i kazne jer je bilo urlanja, bacanja i tako, al kad bi ju i na silu obukla, za par minuta ko da nije bilo niš. Tak da, probajte izdržat kolko možete tu fazu, bit će bolje ;)
Draga Mirtusha, ja sam isto imala puno sličnih iskustava i imam ih još uvijek, sa sinom koji sad ima dvije i pol godine. Mislim da je to normalan dio odrastanja, u vremenu dok dijete još nema kontrolu nad svojim osjećajima, i kad nešto hoće ili neće, to ga toliko obuzme da jednostavno ne može drugačije. Fizičko kažnjavanje, prijetnje ostavljanjem i ignoriranje nisu rješenja koja mi se sviđaju, iako se u nekim trenutcima osjetim bespomoćno pred takvim njegovim naletima, da stvarno ne znam što bih, pa zbilja poludim i najradije bi ga istukla ili se derala iz sveg glasa. Slažem se sa savjetima od cura da ti trebaš biti glavna, ali vjerujem da ti to stvarno i jesi kada joj daješ i puno toga na izbor, kada se, koliko god teško ti bilo, ipak uspjevaš nositi s njezinim ludovanjem, a da ju ne ostaviš samu ili ju istučeš, što stvarno znam da je normalan impuls u tim situacijama. U biti, iz toga kako si stvar opisala, čini mi se da si ti jedna jako pažljiva mama, čije dijete se osjeća dovoljno sigurno da uz tebe može toliko poludjeti, a da ga nećeš zbog toga ostaviti ili kazniti. I zato vjerujem da će sve biti ok!
Da ti napišem još što ja radim kad se dijete neće obući, krenuti van i još tisuću sličnih stvari: dok mogu, razgovaram s njim, uvjeravam ga, objašnjavam i nekad je to dovoljno. Nekad se recimo žurim i više nema vremena za to, pa sa stvarnom odlučnošću kažem da je sad dosta i da idemo i on to prihvati. Nekad ni to ne djeluje i on ludi, pa ako i ja poludim, onda vičem. Nekad ga, bez ljutnje, na silu presvučem, ili uzmem i odnesem kamo već želim ići, a on pritom viče, buni se, nekad se i baca. A ja mu mirno pričam da će sve biti ok, ili da razumijem zašto je ljut (ako se tako stvarno osjećam).
Ovo nisu rješenja koja će iz prve iskorijeniti takvo ponašanje, ali ja to stvarno niti ne želim, jer osjećam da nije tu stvar samo o nekakvoj dječjoj zloćestoći, već da je tu puno energije i snage koju kasnije u životu izražavamo na razne načine, ako ju imamo, ondosno ako nam to nije bilo zabranjeno imati. A mislim da je s tim povezan i onaj osjećaj sebe, da si ti dobar i vrijedan kakv god da jesi, a da se ne moraš skrivati i pretvarati da si npr. uvijek miran, dobar, poslušan i sl. da bi te najprije prihvatili tvoji roditelji, a poslije i drugi ljudi. Uf, sad sam baš iznijela dušu. Nadam se da će ti biti bar malo od pomoći i ovakva perspektiva :-)
Sortiraj odgovore
Najstariji