Drage moje žene, dame, djevojke i mame.
Ja sam samo jedna u masi žena koja žarko želi imati dijete i već godinu dana i 9 mjeseci pokušavamo stvoriti svoju malu obitelj, kutak sreće, ali ništa se ne događa. Idući mjesec prvi put odlazim u Petrovu bolnicu, strah me je više nego ikad ičega u životu. Trenutno se nemam kome povjeriti osim mužu i prijateljicama koje nemaju tih problema pa me ne razumiju do kraja. Mama mi je oboljela od Ca dojke i trenutno vodimo velike borbe s tim i ne želim ih zamarati svojim problemima iako me to sve više muči i bojim se krajnjih ishoda. Među našim prijateljima sve je više trudnica i parova s djecom, sve je više pitanja, kaj čekamo i kad planiramo? Mi već dugo, ali eto, tu smo gdje jesmo… obavili smo spermiogram koji nije tako loš - imamo malo manje spermija od očekivanog i dobili smo preporuku da kupimo profertil, što smo i učinili.
Svaki mjesec iznova dolazi ta glupa mjesečnica, a ja kao da ju predosjećam dva dana prije se pretvorim u plačljivu sjenu sebe same, i svaki mjesec iste epizode. Ja na kauču u suzama, a moj suprug pored mene i opet isti razgovor o tome kako će sve biti okej.
Recite mi drage žene, kako se nositi sa svim ovim, otkuda dolazi snaga?
Sortiraj odgovore
Najstariji