Imam dvoje male djece - tri i dvije godine. Stariji sin je vrlo emotivan i traži pažnju dok je kćer drugačija, samostalnija i brže se snalazi. Naime, odkad se kćer rodila sin to teško prihvaća. On nju voli, ali svaka njihova igra završi grubim guranjem, ugrizima, grubim nježnostima. Zbog toga ih nisam u mogućnosti ostaviti da se primjerice desetak minuta igraju sami, i da se ja ne upletem jer se bojim za njezinu sigurnost. Objašnjavala sam mu na razne načine da to nije dobro, da je to boli, ali kako je to svakodnevno, jer je njegovo ponašanje opetovano i često, i moje reakcije su drugačije. Da sam dosljedna u njima, nisam. Znala sam mu nježno objašnjavati, ali znala sam ga i grubo kažnjavati. Niti jedno niti drugo nije pokazalo rezultat jer on to još uvijek radi, osim što kod kažnjavanja sam se osjećala jako loše. Teško mi je definirati pristup jer bih željela da shvati da je to stvarno boli, ali opet da njega ne povrijedim.