Ispadi bijesa

Naravno. Puno vike, glumljenje plača, a niti jedne suze. I povremeno bacanje po podu. Okrenem glavu i pravim se da ga ne vidim i ne čujem i čekam da prođe 

Moji nemaju ili se to dogodilo toliko malo puta da se ne sjećamo. Treba ih naučiti da nema popuštanja, ali isto tako im se uvijek mora objasniti zašto nešto ne mogu dobiti ili zašto se nešto ne može napraviti. Dječje zašto ne smije nikada ostatiti bez pravog odgovora. Najgore što mi oni prirede su durenja i to je to. Mala još pokušava neke stvari dobiti plačem, ali i ona polako shvaća da joj to ne pomaže.

Moji isto nemaju, niti su imali, ispade bijesa. Ja bih rekla da ih imaju ona djeca čije potrebe/osjećaji nisu pravilno prepoznati od strane roditelja. 
To nikako ne znači da trebamo popuštati svemu što im se prohtije, dapače. 
Za bolje razumijevanje mi je super knjiga Harveya Karpa "Najsretnije dijete u kvartu"! Meni je baš pomogla u pristupu djeci i razumijevanju njihovog ponašanja.

I kod nas postoje ispadi bijesa. Najčešće je to plač/cviljenje. Popraćeno uz tek koju suzu i ponavljanje određenih riječi ili rečenica zbog kojih se i uzrujao. Ostanem u istoj prostoriji s njim i pustim da to izbaci iz sebe. Nakon nekog vremena mu priđem, zagrlim ga i onda razgovaramo o tome. I to mi je ok. I mi odrasli smo često ljuti, isfrustrirani i svako bira svoj način za filtraciju, otpuštanje. Radije bih da je tako nego da mi je miran, povučen, da ne znam što misli i osjeća (a u biti samo kupi u sebi). Ovako izbaci i idemo dalje. Naravno, pri tome se trudim promislit o tome zašto je došlo do toga i gdje sam/smo pogriješili.

Mišljenja sam da je karakter urođen i određen genetikom pa tako niti svako dijete nije isto i ne ponaša se isto. Mislim da neko dijete koje ne pokazuje ispade bijesa ne mora nužno biti i dobro odgojeno već je možda mirnije naravi i/ili svoje emocije pokazje na neki drugi način. Djeca koja su temperamentnija na burniji način pokazuju svoje emocije. Znači li to odmah da je roditelj podbacio? Da dijete ima nezadovoljene potrebe? Hmmm, po meni ovo baš i ne drži vodu jer ako govorimo o dijetetu koje je staro godinu i pola o kakvom to točno odgoju pričamo..? U ovoj dobi teško da možemo reći da je dijete neodgojeno.  Čime b ga to trebalo u toj najranijoj dobi odgajati a da on to razumije i odmah promijeni ponašanje? Batinama? Galamom? Kaznom?  Teško da dijete od godine i pola možete samo tako urazumiti objašnjavajući mu i da će ono odmah shvatiti i prestati.  Moj maleni ima 19 mj. Izrazito je pametno ali i jako temperamentno dijete koji svoj karakter pokazuje još od rođenja. Usprkos činjenici da prakticiramo povezujuće roditeljstvo koje iskljčuje bilo kakav oblik agresije a podrazumijeva fokusiranost na dijete, moj sinčić ipak ima ispade bijesa. Jednostavno bez ikakvog jasnog razloga zna urlat kao ranjena zvijer jer eto, gledao bi crtić a mi mu sugeriramo da izađemo u šetnju. Da li je to ponašanje vidio u jaslicama ili je to jedna od faza odrastanja, ne znam. Ali znam da mi kao roditelji dajemo sve od sebe, fokusirani smo 100% na njega, a isto tako vjerujem da su i sve njegove potrebe zadovoljene. Stoga, mislim da je ipak "ispad bijesa" malo kompleksnija stvar od pukog teoretiziranja da je roditelj kriv.