jaaaaaj ko da sam ja pisala ovu priču... a mislila sam da sam ja jedina koja nije preplavil osjecaj odusevljenja kad sam rodila i mislila sam da nesto nije ok s menom
bila sam bez bake servisa, neshvacena od muza o mojim hormonima, velikim promjenama u zivotu i nakraju se rastala- sad ima dvije godine i obozavamo se 
samo mi je zao da nismo imale pocetak za pamcenje, da nisam imala pomoc.. treba i pricat o ovakvim stvarima a ne samo o mamama koje sve stignu i savrsenu su, a iza njih stoji horda baka i prijateljica koje pomazu. sve bude ok draga 
Hahaha, neka je netko napokon otvoreno progovorio o svim tim "radostima" roditeljstva. Najiskrenije govorim da sam istinski u roditeljstvu počela uživat kada je moj princ napunio 4 godine, otada je to pravi mali čovik, zajedno putujemo, razgovaramo, bavimo se sportom, vozimo bicikle satima. Sad mu je 7 punih godina i slobodno mogu reć da mi je, uz mog partnera, baš on najbolji prijatelj i ekipa za provode. Ali kad se sjetim one prve godine, na moju veliku žalost, bilo je trenutaka koje bi najradije zaboravila. Stalni plač, pa ne znaš šta mu je, pa ne spava, pa neće da jede, pa prvo ostavljanje u jaslicama, pa ovo pa ono. Sama u stambenom kreditu, učenje za pravosudni, odgovoran privatni posao. I razvod na kraju, uz sve to zajedno kao kruna moje roditeljske karijere jednog (tada) dvogodišnjaka. Ali danas shvaćam da je sve to trebalo proći da doći do tu di smo sada. Put je bio težak i ponekad jako naporan, ali vridilo je. Drži se, draga, nije lako i neće ti bar dvi godine bit lakše, al ima nas još koje tako mislimo. :-) sritno!
Sve mame koje tvrde suprotno ili lažu ili imaju ženu/mamu/svekrvu/sestru/susjedu koja im kuha, pere, pegla i nekad pričuva dijete. Tate pomažu, ali kada su kod kuće. Govorim iz svog iskustva, povratak na posao, koliko god bio težak zbog odvajanja od djeteta, donio mi je psihičko blagostanje, mir u toaletu i da barem jedan obrok pojedem neometano. Da ne govorim o tome što osam sati mogu razgovarati sa odraslim ljudima. I na kraju radnog dana s veseljem odlazim kući i jedva čekam igranje s našom djevojčicom. Brzo će proći, i bit će sve lakše :D Tako si ja "mantram"
Jel se to meni čini ili svatko tko te vidi s malom bebom, osim što prvo pita kak se zove, odmah pita jel ga dojiš ili kako? Kao da ako ga ne dojim ili nešto pogrešno radim ili ga dosta ne hranim. Vrhunac je bio dok je jedan muškarac komentirao da je za svako dijete majčino mlijeko dovoljno!? 
Zašto su svi opsjednuti s dojenjem? Ja imam milijun drugim pitanja ili bolje izjava koje mogu podijeliti s mamom. Uostalom, otkad sam i sama postala mama radije samo tješim druge mame i najradije bi im svaki dan nosila cvijeće i ostale male poklone pažnje
Dijete treba odgajati, a ne se zamarati detaljima koji poslije nisu važni....
Biti mama je najteža,ali i najljepša stvar na svijetu...umor,iscrpljenost i neispavanost nam je drugo ime....ne poznajem mamu koja provodi bezbrižne dane otkad je rodila...ALI,to je majčinstvo...netko je spreman za tu ulogu,netko ne...Ja sam svoje dijete zavoljela još dok je bio u trbuhu,prvi put kad sam ga primila u ruke ne mogu ni opisati...danas 8.mj.kasnije volim ga još i više....i da i dalje sam neispavana,i umorna jer smo u fazi rasta zubića...ALI to je majčinstvo...Ne veselim se povratku na posao,jer to vrijeme neću imati za sebe,davat ću ga drugima...a rađe bi ga provodila sa svojim djetetom...Eto zahvaljujem bogu što mi je dijete zdravo,brzo će odrasti,brinut ću o njemu i za 10,20,30.god.JER to je majčinstvo!
bravo dalia03, slažem se sa svakom riječi, a što se mene tiče također sam zavoljela svoje dijete još u trbuhu... nema boljeg osjećaja nego biti mama ali naravno, nismo sve iste i nemamo sve iste emocije... nemam svekrvu, mamu, sestru ni bilo koji servis, o svemu brinem sama i smatram to vlastitim uspjehom, i da mogu birati opet bi tako... najteža, najvažnija i naljepša uloga u životu 
Ja takoder nemam nikakav servis, ni bake ni djede... muz na moru... sve radim sama i nije mi nikakav problem! Mozda nemam toliko zahtjevno dijete kao ova koja je to napisala ! Ja sam ga zavolila jos u trbuhu, a kad sam ga prvi put dobila u ruke zaljubila sam se na prvi pogled, jednostavno ga obozavam i nista mi nije tesko. Ne vrtim ocima kad place, nego se dignem i dam mu jest ili prosetam s njim po kuci ovisi zasto place. Imam vremena za sebe koliko ocu , stignem se i okupat i sredit i nasminkat... i prosetamo a tek mu je 16 dana 
nebi ga mijenjala za nista niti bi isla radit!
Zanimljiva tema…ja sam svog malisu zavoljela cim se rodio iako mozda nisam bila najspremnija za biti mama. Prva tri mj mi nije bilo lako, vjerojatno zbog privikavanja ali volim ga vise od ikoga! i bili su trentuci kada sam molila Boga da netko dodje da ga uzme na bar pet minuta ili proba uspavati, bilo sto, samo da ja rashladim glavu nakon trenutaka kao sto su neuspjesno uspavljivanje , cjelodnevno nosanje, nervoza i sl….no opet, uvijek gledam pozitivno, vrijeme leti, pa tako ce i ovo proci, moramo se nauciti uzivati u djetetu dok nam je tako privrzeno…mozda poslije to bas budemo htjeli ali onda ce nasi malisani negodovati pozdrav svim majkama
Sortiraj odgovore
Najstariji