Ne volim biti trudna. I to me ne čini lošom osobom niti utječe na moju sposobnost da budem dobra majka koja voli.
Prije mnogo godina, dok je moja malena bila "jednog dana", pila sam kavu s dragom prijateljicom nedugo nakon što joj se rodila kći. Usred našeg razgovora iznenada se osvrnula oko sebe kako bi bila sigurna da nitko ne sluša, nagnula se i šapnula s očitom krivnjom: „Nikad to nisam nikome rekla, ali apsolutno sam mrzila biti trudna, ali volim biti mama! "
Rekla sam joj da nema razloga da osjeća krivnju, i tada joj je laknulo. Podržavala sam je svim srcem, a također sam nekako pretpostavila da će mi se svidjeti to iskustvo ako ostanem trudna. I mi znamo što se događa kad nešto pretpostavimo!
Maštanje nasuprot stvarnosti
Prije nego što sam ostala trudna, imala sam gotovo nestvarnu viziju trudnoće. Zamišljala sam sebe kako ležerno hodam plažom u raspuštenoj haljini dok milujem nabrekli trbuh (očito gledam previše filmova jer ne znam nikoga tko to radi), duga drijemanja popodne i večeri provedene sjedeći uz vatru pletući dekice za bebu. Slobodno se smijte sa mnom mojoj naivnosti i ne, ne znam zašto je morao biti požar!
Nakon što sam zatrudnjela, započela je stvarnost i shvatila sam koliko sam pogriješila. A ta predviđanja? Postala su smiješna! Od same pomisli da osjetim miris morske vode stvara mi se nelagoda, pa se te šetnje plaže nikada nisu dogodile. A ako imam dovoljno sreće da odrijemam, obično se probudim u roku od 10 minuta jer mi mjehur vrišti, "isprazni me ILI OSTALO!" Pletenje? Da budem iskrena, ne znam kako, pa čak i kad bih radila, migrene, vrtoglavice bi me onemogućile u tom čudnovatom planu.
Nikada nisam mislila da ću se složiti s onim što je moja prijateljica rekla prije svih tih godina, ali oh, kako njezine riječi sada zvuče istinito. Ovo mi je teško za reći i ispunio me osjećaj krivnje što se tako osjećam, ali eto. Ne volim biti trudna.
Prvo, dopustite mi nekoliko napomena:
1. Oduševljena sam što sam trudna i cijenim što sam trudna.
2. Volim svog sina i jedva čekam dok se on ne rodi i
3. Prošla bih SVE bolove u trudnoći deseterostruko kako bih osigurala njegovo zdravlje i dobrobit.
Iskreno, trudnoća mi je bila teška. Mogla bih detaljno nabrojati sve fizičke izazove koje sam do sada imala, ali neću. Ne moram opravdavati svoje osjećaje. Trudnoća je putovanje, lijepo i neuredno koje je jedinstveno za sve nas. Da, mnoge žene vole biti trudne bez obzira suočavaju li se s komplikacijama ili ne. I plješćem im, voljela bih da se i ja tako osjećam. Ja jednostavno nemam tu sreću i jednostavno ne volim biti trudna.
Podrška okoline
Za mene je trudnoća bila teška i fizički i emocionalno. To bi se moglo promijeniti u narednim tjednima i mjesecima, i toplo se tomu nadam. Želim voljeti ovo vrijeme u svom životu. Ali čak i ako se ništa ne promijeni, znam da ću to proći, a ono što mi je pomoglo je iskrenost prema sebi i onima oko sebe.
Na kraju sam priznala osjećaje koji su me obuzimali, prvo suprugu i roditeljima, pa liječniku i na kraju prijateljima. Umjesto osude koje sam se bojala, dobila sam potrebnu podršku u obliku savjeta i prijedloga od onih koji su bili ovdje prije mene i ljubavi i podrške kad se osjećam slabo. I, što je najvažnije, drugi su mi rekli da se osjećaju isto kao i ja. Više se ne bojim svoje istine. Volim svoju bebu, ali ne volim biti trudna. I to me ne čini lošom osobom niti utječe na moju sposobnost da budem dobra majka koja voli dijete više od svega. Otvaranje i iskrenost, bez obzira koliko mislim da moji osjećaji mogu biti ludi, ono će me provesti kroz sljedećih 26 tjedana i 4 dana (ali tko računa!).
I nikad se ne zna, uz malo sreće uskoro ću se možda početi osjećati bolje ... i možda ću napokon naučiti kako plesti onu dječju dekicu!
