'Nije velika stvar?! Gologuza ležim na stolu i imam veliku nuždu u sobi punoj nepoznatih ljudi, da ne spominjem supruga, za kojeg se samo mogu nadati da će se ponovno htjeti seksati sa mnom nakon toga. To je bome velika stvar', piše duhovita mama o svom velikom strahu iz prve trudnoće: velikoj nuždi na porodu
Rita Templeton spisateljica je i mama četvorice malenih dječaka. Na svom blogu Fighting off Frumpy podijelila je svoj veliki strah iz prve trudnoće o obavljanju velike nužde na porodu i na duhovit način opisala kako je to zapravo izgledalo.
Bojim se zombija. Bojim se žohara. Bojim se otvaranja konzervi (da, moguće je bojati se i toga). No, to su sve stvari koje obično mogu izbjegavati. Međutim, kada sam prvi puta bila trudna - postojao je jedan strah, gori od svih navedenih, koji nikako nisam mogla izbjeći: velika nužda na porodu.
Naravno, tada sam bila zabrinuta i kako će porod utjecati na moje ženske dijelove. Ali, nisu li svi, posebno ako još nikada nisu rodili? Ah, oni dani kad mi je vagina bila jedina briga! Jer, tek nakon toga mi je sinulo da ću možda imati i veliku nuždu na porodu, a tada su krenule prave brige...Nazvala sam mamu u panici: "Što ako se pokakam na stolu za rađanje?!" "Pa, to se događa, da. Nekad je neizbježno. Ali, obećavam ti, nije neka velika stvar", rekla mi je mama.
Nije velika stvar?! Gologuza ležim na stolu i imam veliku nuždu u sobi punoj nepoznatih ljudi, da ne spominjem supruga, za kojeg se samo mogu nadati da će se ponovno htjeti seksati sa mnom nakon toga. To je bome velika stvar! U potpunosti sam vjerovala medicinskom osoblju da će spasiti moj i bebin život ako se stvari zakompliciraju tijekom poroda. Ali, da me gledaju dok kakam i to samo tako prihvatim? Jednom sam na Zumbi čula nekoga da je prdnuo i gotovo sam izašla iz sobe jer nisam mogla suzdržati smijanje, a smatram se poprilično zrelom osobom.
Uglavnom, stvorila sam cijeli horor scenarij u svojoj glavi: Ležim širom raširenih nogu približenih svojim prsima, u potpunosti sam razgolićena ispod blještavog svjetla, u sobi punoj medicinskog osoblja, uključujući i zgodnog mladog studenta medicine koji stoji pokraj nas. I odjednom, zvukovi vjetrova i velika nužda. Svi izgledaju šokirano i prestravljeno. Imaju lica puna gađenja, pokušavaju začepiti svoje noseve i okreću glavama u stranu.
Moja logičnija strana uma tješila me da su to sve profesionalci. Oni tome prisustvuju stalno. Unatoč mom prisiljenom samopouzdanju i tješenju, nisam mogla suzbiti svoju nervozu. Međutim, ima nešto o rađanju, posebno ako to radite prvi put: zauzeti ste, ometeni, toliko ufurani u cijelu priču da čak ni takav paralizirajući strah kao što je javno pražnjenje crijeva - pada u drugi plan. Kad je napokon došlo vrijeme da beba izađe van, jedina stvar koja mi je bila na pameti je da ću uskoro upoznati bebu koju sam čuvala devet mjeseci i o kojoj sam sanjala godinama.
Da skratim priču, moja noćna mora se ostvarila...ali, samo dio nje. Nije bilo smijeha. Nije bilo izraza gađenja. Nije bilo nikakvih zgodnih liječnika. Nitko to nije ni spomenuo, sve se nastavilo kao da se ništa nije dogodilo. Čak ni ja nisam bila potpuno sigurna je li se to zbilja dogodilo dok mi moj muž nije ljubazno potvrdio.
Kad smo već kod njega, imali smo još troje djece nakon prvog pa se očito ni on nije tako zgrozio kao što sam mislila da hoće. I zato, mogu sigurno potvrditi da velika nužda na porodu zaista nije velika stvar! Bi li bilo bolje da se ona ne dogodi dok rađate svoju bebu? Apsolutno. Ali, je li važno ako se dogodi? Apsolutno nije. Medicinsko osoblje zaista je naviknuto na sve. Čak i kad se dogodi nešto 'gadljivo', oni su takvi profesionalci da nitko od njih ne ne trepne.
Moja poanta je da ne treba ni o čemu brinuti i posebno ne se zamarati takvim sitnicama već uživati u svemu u čemu možete uživati u tom iskustvu. Jer, velika nužda na porodu je posljednja stvar o kojoj se treba brinuti...barem dok ne dođe vrijeme za prvu veliku nuždu nakon poroda. Ali, to je već priča za neko drugo vrijeme.
