Hiperaktivnošću se često pogrešno naziva svaki oblik dječjeg nemirnog ponašanja, ali unatoč tome što kod djeteta mogu biti prisutni simptomi koji podsjećaju na ADHD, to nije uvijek slučaj
Odmah po rođenju na novorođenčetu provjerimo ima li sve prste na broju, a tako i kasnije najveću pažnju pridajemo fizičkom zdravlju djeteta. Postoji, međutim, niz poremećaja kod djece koji su ostali neprepoznati kod brojnih generacija, pa i današnjih, a čije bi pravilno tretiranje olakšalo život i djeci i roditeljima i ispravilo možda mnoge probleme u kasnijem životu.
Jedan od najproblematičnijih je svakako hiperaktivnost. Poteškoće u dječjem ponašanju mogu biti posljedica mnogih stvari, primjerice, dijete može biti nemirno i agresivno zbog određene traumatske ili stresne situacije ili prepopustljiva odgoja, ali samo mali broj djece ima stvarnu ADHD dijagnozu. U dječjem ponašanju ADHD se manifestira kroz tri glavna područja, objašnjava psihologinja i psihoterapeutkinja prof.dr. sc. Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba:
"To je područje motorike, područje pažnje te socio-emocionalno područje. Hiperaktivno dijete ima konstantnu potrebu za aktivnošću i pokretom, nemirno je, npr. u školi stalno ustaje, okreće se, šeće po razredu, zadirkuje drugu djecu, dira tuđe stvari i slično, stalno ima potrebu za novim sadržajima koji ga zanimaju vrlo kratko vrijeme, nespretno je i brzopleto.
Nadalje, hiperaktivna djeca imaju značajne poteškoće s koncentracijom, misli im lako odlutaju, ometaju ih i najmanji podražaji u okolini, često kao da zablokiraju dok uče ili pišu zadaću, "bezrazložno" napuštaju započetu igru ili aktivnost i započinju drugu. Stalno rade nešto drugo, a što roditelji ili učitelji mogu doživjeti kao nedostatak interesa, namjerni prekid komunikacije ili nedostatak želje za izvršavanjem određenog zadatka", opisuje prof. Buljan Flander.
Svaki podražaj jednako važan
"No ono što se zapravo događa kod ove djece jest da im je svaki podražaj koji u određenom trenutku percipiraju jednako važan: i pisanje zadaće, i zvonjava telefona u drugoj prostoriji, i lampica koja svjetluca na nekom uređaju, i igračka na polici, i zvuk kočnice automobila na ulici, što nije djetetov slobodan izbor. Hiperaktivno dijete ne može razlučiti podražaje po važnosti te se usmjeriti samo na pisanje zadaće, zbog čega se i brže umara i iscrpljuje", objašnjava dr. Gordana Buljan Flander i ukazuje na to da zato stručnjaci preporučuju da ta djeca pišu zadaću i izvršavaju zadatke u kraćim periodima i s čestim prekidima tijekom rada, i to svakako uvijek na mirnom i istom mjestu, bez dodatnih ometajućih podražaja.
Također su prisutne poteškoće s kontrolom vlastitih poriva, pa često djeluju kao da nemaju "kočnice", ni na području svojih osjećaja i ponašanja niti u odnosima s drugima. Tako su moguća impulzivna ponašanja: dijete odjednom odluči promijeniti aktivnost, smjer kretanja ili cilj svoje aktivnosti, npr. krene po bilježnicu, a završi gledajući crtić. Uzroci ADHD-a su različiti, napominje psihologinja, mnogobrojni, nedovoljno definirani i međusobno isprepleteni, a između ostalih, uglavnom obuhvaćaju biološku vulnerabilnost djeteta, kao i interakciju djeteta s okolinom.
U prvu klupu
"Roditelji, ali i ostale osobe iz okoline, koje ne znaju o kakvom se poremećaju radi, skloni su dijete proglasiti zločestim, inatljivim u otporu prema roditeljima i autoritetima općenito, i slično. Stoga je važno da roditelji, ako posumnjaju da njihovo dijete ima simptome koji sliče na ADHD, što prije potraže stručnu pomoć te otkriju uzrok poteškoćama u ponašanju", napominje dr. Buljan Flander.
Ako je riječ o ADHD-u, od ključne je važnosti znati što više informacija o prirodi poremećaja da bi se što jasnije shvatili unutarnji doživljaji djeteta, koji su drugačiji od načina doživljavanja ostale djece. Ako roditelji znaju zašto se njihovo dijete ponaša na određeni način i stoga razumiju da takvo ponašanje nije djetetov slobodan izbor te da i njemu samom ono predstavlja teškoću, lakše će se nositi s djetetovim smetnjama i usmjeriti svoje ponašanje prema adekvatnim postupcima. Na području učenja ovoj djeci je također potrebna pomoć i usmjeravanje odraslih.
Učitelji moraju nastojati razdijeliti gradivo u manje cjeline, odnosno omogućiti učenje u malim koracima. Složene upute dobro je razdijeliti u nekoliko jednostavnijih te provjeriti djetetovo razumijevanje uputa; prednost treba dati usmenom pred pismenim ispitivanjem (zbog smetnji grafomotorike i vizuomotorne percepcije, koje su u osnovi vještina čitanja, pisanja i računanja), a vrijeme rješavanja diktata i testova treba produžiti. Preporučuje se da dijete zbog smetnji pažnje sjedi u prvoj klupi, što bliže nastavniku, te da povremeno dobiva zaduženja koja uključuju kretanje.
"Važno je takvo dijete ne kritizirati, već pohvaliti trud i uspješno riješene zadatke te tako ohrabriti poželjno ponašanje", ukazuje dr. Gordana Buljan Flander te dodaje da se preporučuje roditeljima da se uključe u neko od udruženja roditelja djece s ADHD-om, koja pružaju stručne informacije, praktične savjete i iskustva ostalih roditelja, kao i priliku za ventiliranje osjećaja i pružanje podrške.
Važne su navike i obrasci
"Za dijete s ADHD-om izuzetno je značajno da živi u strukturiranoj i predvidivoj okolini – potrebna mu je jasnoća oko pravila ponašanja, kao i roditeljska dosljednost u slijeđenju tih pravila. Uspostavljanje kućnih navika te raspored dnevnih aktivnosti i obveza mogu biti prvi koraci prema uspostavljanju strukturirane i stabilne okoline", roditeljima savjetuje prof. dr. sc Gordana Buljan Flander te objašnjava:
"Vrlo je važno da svaki član obitelji bude dosljedan i upotrebljava iste obrasce ponašanja u odnosu s djetetom. Ako postoje smetnje na području vršnjačkih odnosa, potrebno je dati mu jasne upute kako pristupiti vršnjacima, vježbati s njim socijalne vještine, vlastitim primjerom modelirati učinkovite obrasce ponašanja, uključivati dijete u socijalne aktivnosti koje odgovaraju njegovim interesima te ga zbog "viška energije" usmjeriti na sportske slobodne aktivnosti (više nego npr. učenje stranih jezika)".
Vršnjaci ih često izbjegavaju
Na postavljene granice ponašanja djeca s ADHD poremećajem mogu burno reagirati. Teško odgađaju zadovoljenja trenutnih potreba. Mogu imati napade bijesa, čak i pokazivati agresivno i destruktivno ponašanje. Teško se prilagođavaju pravilima i potrebama drugih te, iako lako sklapaju prijateljstva, još brže ih gube jer ih vršnjaci izbjegavaju ili isključuju. Zbog svojih nepredvidivih postupaka mogu se dovesti u rizične situacije pa stoga, posebno u predškolskoj dobi, moraju biti pod nadzorom odraslih.
