Osobni tekst medicinske sestre, doule i novopečene mame o ljubavi, zahvalnosti i razumijevanju koje dolazi tek kad postanemo roditelji
Kad postanemo roditelji, svijet se promijeni. Odjednom razumijemo toliko toga što prije nismo mogli, svakodnevne tišine, nesebične geste, neprospavane noći i one male trenutke ljubavi koji su nam prije možda promakli.
Ovaj tekst napisala je Ada Ivanković, dugogodišnja pedijatrijska sestra, savjetnica za dojenje u edukacij i porodna doula koja je i sama nedavno postala mama. Kroz svoje osobno iskustvo, napisala je pismo svojoj majci i svim majkama puno zahvalnosti, nježnosti i prepoznavanja svega onoga što prije nije vidjela.
"Za sve dane koje nisam vidjela dok nisam i sama postala majka"
Danas smo se ja i mama
triput čule,
zapravo svaki dan se čujemo
toliko.
Otkad sam postala majkom
imam je potribu pitat stvari
na koje prije uopće nisam mislila.
A ona ima potribu vidit
jesan li ja stvarno dobro.
Kaže mi da sam oduvik bila
dobro i nježno dite i da nikakvih problema
u odrastanju nije imala sa mnom.
Ja se pak osjećam kao da sam joj
u cilom procesu prelaska u veći broj cipela
zaboravila zahvaliti;
jer je sigurno bilo dana kad
su je bolila leđa od nošenja,
ruke od uspavljivanja,
a srce od mojih grčeva.
Nisam je se u tom procesu odrastanja
dovoljno nagrlila
za sve one dane kad je bila sama
sa mnom u onih naših par kvadrata
sa neopranom kosom i brdom veša
koji je čeka kad mene uspava.
Za sve one dane u kojima je sve odgodila samo da
bi sa mnom bila.
Ne znam kako vi, ali ja imam osjećaj da je
brdo toga što uporno mislim
da me čeka i da će svit propast
ako ne odradim ili nisam stigla.
Ili je pak brdo stvari koje mislim
da drugi ljudi ne vide a ja sam
taj dan učinila.
Ljuljala. Grlila. Mazila. Tješila.
Neoprane kose. A korpa od veša me čeka
kad nju uspavam.
Nekad imam osjećaj
da me cili svit na leđima čeka
kad ona zaspi…
Nebitno je kažem si u bradu.
Jednog dana će mi nedostajati sav ovaj šušur
dok ona bude svoj mali svit u rukama držala
možda kilometrima udaljena od mene i mog supruga.
I sigurno će se osjećat jednako kao i ja i moja majka.
I sve majke ovog svita u početku.
Do tad ću ovako skrivena od svita
i ušuškana u našu ljubav sama sebi reć
da ću biti hrabra za obje.
Jer to mame rade.
A sutra ću opet nazvat svoju.
I zahvalit joj za stvari
koje nisan vidila da je radila
dok nisam i sama postala majkom.
Ako si i ti osjetila neku sličnu promjenu kad ste postale majke, onu tihu spoznaju da si sada ti "ona koja nosi", "ona koja grli", "ona koja tješi", slobodno podijeli svoju priču s nama. Ponekad je dovoljno reći: "Sad te razumijem, mama."
