Moja djevojčica s dohranom je krenula bez ikakvih problema i ne zna se tko više uživa u hranjenju – ona ili ja. Sa sinom je to išlo na teži način zbog dermatitisa i alergije, no sada je stasao u dječaka koji jede apsolutno sve. On je dijete koje traži slanutak za užinu, a za ručak poriluk ili neko drugo povrće
Nakon punih šest mjeseci isključivog dojenja, došlo je i vrijeme početka dohrane bebe. Sa sinom je to išlo na teži način zbog dermatitisa i alergija. S njim sam uvodila jednu namirnicu tjedno.
Nije bilo jednostavno i u početku je odbijao hranu nekoliko mjeseci. Više je pojeo mene nego hranu. Tatić je govorio: "Ma daj ne brini, pa neće biti gladan. Doći će i njegovo vrijeme!". Ajme, kako je bio u pravu! Oni koji ga poznaju znaju da, ako ga pitate je li za šetnju, njegov će odgovor glasiti: "A što ćemo jesti?"
Od bebe s dermatitisom, odbijanja hrane i velikih problema vezano za dohranu, stasao je u dječaka koji jede apsolutno sve. Ali u pravom smislu riječi. Neki dan me pitao jesam li mu skuhala brokulu i cvjetaču, a ja sam odgovorila "Ne, ciklu". Počeo je skakati od veselja. Dijete koje traži za užinu slanutak, a za ručak poriluk i povrće zvuči kao znanstvena fantastika.
Ali vjerujte mi da to isto dijete ne bi imalo takvu prehranu da u nju nije uložen izniman trud. A trud je na neki način krenuo prisilno i to zbog bolesti. I onda se uspostavilo da je njegova bolest unijela veliku, pozitivnu promjenu u naš život.
Nikad sina ne tjeram da jede nešto što ne voli
Moje dijete ne poznaje slatkiše i čokolade. Zna da su to opasne stvari za njega. Šapnut ću vam - barem on tako misli. Možda bi netko sad pomislio, jadno dijete, majka mu ne da slatkiša. Naravno da dobije povremeno i nešto nezdravo, ali da nema granica, on ne bi znao stati. Jer njemu je hrana kao ovisnost. No, dnevna kilometraža koju prijeđe ne dopušta da se na njemu vidi koliko jede, a i toliko energije potroši da se ponekad pitam tko će ga hraniti u pubertetu?
Namjeravamo ga upisati na sport jer je naš sin kao doberman koji se mora istrčavati, ali morat ćemo podebljati zalihe hrane u frižideru.
Nekoliko puta mi se dogodilo da skuham ručak za nas dvoje, a on pojede i svoje i moje. Navest ću da on ima četiri godine.
Primjerice, kad je bolestan, ne gubi apetit. Ne, on s visokom temperaturom sjedi i jede. Jer, kako smo ga naučili, a on je jako važno to shvatio, vitezovi trebaju snagu da bi se izborili protiv virusa i izbacili ih van iz tijela.
Tako da kad je naš sin bolestan, pojest će apsolutno sve što mu damo i objasnimo mu da će brže ozdraviti ako to pojede. Čaj? Med? Luk iscijeđen u med? Nema problema. Sve samo da što prije ozdravi. Ono čime se volim pohvaliti je da nikada nisam dijete tjerala da jede nešto što ne voli ili da jede koliko sam ja zamislila da treba pojesti. No, nakon teksta iznad, ova izjava uopće nema smisla.
Prve tri su najvažnije
No, vratimo se na početak priče o dohrani bebe. S vremenom sam se upoznala sa zdravom prehranom kod beba i djece i odlučila sam i svoju djevojčicu hraniti na isti način kao i sina. To naravno zahtijeva više vremena, ali ako sam mogla jednom, mogu i drugi put.
Ništa me neće dočekati nespremnom. Cijela aparatura je spremna. Od miksera, zdjelica, žličica, do podbradnjak i hranilice. Ovaj put krećem s nadom da će odmah od početka biti bez problema. Ja sam osoba kojoj je čaša uvijek polupuna. Lakše mi je tako kročiti kroz život. Tako učim i ova svoja dva mala stvorenja.
Uslijedila je i nabavka hrane, naravno. Uživala sam u kupovini jer ovog puta zdrava prehrana kreće ne iz zdravstvenih razloga, nego iz uvjerenja da su prve tri najvažnije i kod prehrane. A to hoće li oni kad odrastu živjeti na brzoj hrani, slanoj, nezdravoj, nije više moja briga. Moja je briga danas za eventualno bolje sutra.
Prvo hranjenje je prošlo očekivano. Predivno. Moja djevojčica je krenula s dohranom bez ikakvih problema! Iz dana u dan, uz često uvođenje novih namirnica, ne zna se tko je više uživao, ona ili ja.
Gledam ju danas, dva mjeseca nakon početka dohrane kako i dalje uživa u hrani i pitam se je li nam stigao još jedan mali gladuš u obitelj?
