Radijska voditeljica Gianna Kotroman nedavno se sa svojom obitelji preselila na selo. Bila je to za njih velika promjena, ali sad znaju da je to bila dobra odluka. Posebno u promjeni uživa njen 6-godišnji sin Lukas. Provjerili smo kako im je u novom okruženju...
Što te najviše iznenadilo ili promijenilo u tvojem životu od kada ste se preselili na selo?
Svi volimo promjene. U nekoj fazi života jednostavno dođe do zasićenja stila života, ide to, gura se, ali imaš osjećaj da ti nešto nedostaje. Stresan, moderan i urban način života bez obzira na to koliko imao prednosti i pojednostavnio život “dođe na naplatu”. Želiš neki svoj mir, okružen prirodom, bez gradske buke i vreve. Bliskost s ljudima koja je po mom iskustvu živeći u velikim gradovima Zagrebu i Velikoj gorici u zgradama i stanovima svedena na minimum. Otkad 1,5 godinu živimo na selu, kava sa susjedima, ključ od kuće koji je s puno povjerenja na čuvanju kod susjeda, briga oko cvjetnjaka, posudba šećera ili pegle je sastavni dio života male seoske zajednice. Drago ti je ako susjedu treba neka vrsta pomoći i možeš uskočiti, dapače vesele me te male stvari. Tim više što mogu računati i na njihovu pomoć. Tu smo jedni za druge.
Kako si se prilagodila ruralnom načinu života, s obzirom na to da si prije živjela u gradu?
Mali korak za čovječanstvo, veliki za ljude. S obzirom na to da je odluka pala za cijeli život. Prvo je bila velika promjena životnog prostora, preselili smo iz stana u kuću, iz grada na selo, ali nemam osjećaj da nešto propuštam ili mi nedostaje. Brzo smo se kao mala obitelj prilagodili. Udaljena sam od Velike Gorice 5 km. Peternaci zaseok kod Novog Čiča. Imam auto i sve mi je nadohvat ruke. Život je puno mirniji, nema buke, borbe za parking, gužve u prometu, čovjek se osjeća nekako slobodnije i opuštenije. Kad pada kiša skuham si kavu i u pidžami sjednem na terasu i odmaram oči na šumarku. Imamo privatnost koja nema cijenu. A o sinu Lukasu i njegovoj slobodi i trampolinu koji je u funkciji od 0-24 da ne pričam.
Imaš li neku omiljenu priču ili anegdotu o svojim iskustvima na selu do sada?
Nedavna anegdota s mišićem. Poljak miško u potrazi za hranom i toplim domom nam se na jedan dan uselio u kuću. Nasreću ga je Lukas (6) snimio i prijavio da nema legalno boravište haha migrant…To mi je bilo grozno. Dok ga nismo ulovili spavala sam na pola otvorenog oka jer me bilo strah da nam se ne provuče ispod vrata i tijekom noći skoči na nekog od nas. Ljepša strana priče je da imam azil mačaka, susjedovih, putnica namjernica koje su u prolazu i uredno ih hranim. Zato i dolaze.
Kako tvoje dijete doživljava život na selu u usporedbi s gradom, nedostaju li mu prijatelji?
Lukas je baš happy. Srne nam dođu, lovi male krtice, ima svoju malu “bandu” klinaca s kojima ide u berbu gljiva, skače po svim mogućim lokvama, kupaju se u bazenu, bicikliraju , rade akrobacije u trampolinu, zajedno slave rođendane, pomaže nam u uređenju okućnice, sa mnom zalijeva cvjetnjak, s tatom ako treba nešto kopa, montira police za gospodarske zgrade. Prijatelje koje smo stekli živeći u gradu redovito posjećujemo i stalno smo u kontaktu. Lukas je definitivno na dobitku, osim gradske ekipe ima i novu seosku.
Smiješna anegdota ljetos je Lukas trčeći za loptom kod susjede upao s obje noge u mali improvizirani kanal gdje odlazi voda iz perilice. Nešto kao mala, ali ne opasna septička. Tijekom “izvlačenja” zauvijek je ostao bez jedne tenisice. Na kraju je sve bilo ok i on je to danima svima prepričavao kao događaj velike važnosti.
Koji su bili tvoji najveći izazovi u prilagodbi životu na 'selu'?
S obzirom na to da sam osoba koja se boji mrava, pauka i paučine, prvo mi je trebala prilagodba na životinjski svijet takve vrste. Iako kod nas ima čagljeva, zmija kojih se panično bojim polako se privikavam na smrdljive martine a moram se pohvaliti da malo pomalo otpuhujem pauke. Gliste su mi još uvijek visoko na listi neomiljenih puzavaca. Često viđam neke nove vrste skakutajućih i točkastih pauka i paralelno ne svojom krivicom studiram za veterinarku - smjer kukci.
Prvih dana kad smo se uselili bilo je malo frkovito s nesanicom... Noću toliko mirno da čuješ sam sebe kako dišeš, noćnu pticu ili jelan kakao se javlja a to je, usporedbi s tim da sam u Velikoj Gorici živjeli na glavnoj cesti prema Zagrebu, gdje je svakodnevno bila buka zbog prometa, vikendom veselih prolaznika, moment koji me iznenadio. Živimo na kraju selu u slijepoj ulici i zadnji smo u nizu. Jako je mirno. A tek pogled na cvjetnjak koji me čini izrazito ponosnom. Prvi u životu i stalno ga nadopunjavam. Od osobe koja nije znala o cvijeću ništa do nekoga tko presuđuje i po trgovinama visi na odjelu cvijeća i sadnica.
Kako se tvoj suprug i Lukas prilagođavaju životu na selu?
Oni su se super ufurali. Suprug je svima iznenađenje u pozitivnom smislu. Sve radove oko kuće na okućnici, betoniranju parkinga, ograde, bušenja, kopanja, cijepanja drva, popravaka, radi uz stručnu pomoć susjeda koji je građevinske struke. Neizmjerno smo zahvalni dedi Jozi, Mari, Zdravku, Matildi, Gogi, Ireni prvim susjedima jer smo uz njegovu pomoć od posudbe alata do hrmbanja 80 posto radova sami odradili i financijski dosta uštedjeli. Susjedi Gogi sam zahvalna na cvjetnjaku od ideje do realizacije. Apropos Lukasa, on svaki novi potez oko uređenja interijera ili enterijera dobro čekira i glavni je nadzorni organ a i voli kad nešto novo radimo. Lud je za betoniranjem. To radimo uz pomoć miksera pa je doživljaj još posebniji.
Što ti najviše nedostaje iz urbanog života, i imaš li neki "gradski ritual" koji si zadržala ili prilagodila na selu?
Ništa mi ne pada na pamet. Promijenila sam adresu ali poslovni i privatni segment života društvo, poslovne sastanke, setove na snimanjima serija nisam zapostavila. Kad se zaželim kave s frendicama sjednem u auto i evo me u gradu za 10 minuta. U Zagreb često idem i poslovno. S obzirom na to da sam rođena Zagrepčanka, taj dio lokal patriotizma i ljubavi prema Zagrebu kompenziram na taj način. A frendica iz školskih dana, osnovne škole živi tamo pa se često posjećujemo.
Kako se promijenila dinamika tvoje obitelji od kada ste se preselili?
Vikendom i kroz tjedan smo opušteniji. Prva kava na terasi je neprocjenjiva. Nebo sa milijardama zvijezda za koje u gradu nisam znala ni da postoje. Imamo i mini teleskop i nekad lovimo zanimljive nebeske događaje. Još malo i postat ću astronomkinja. Lukas trenira za Svjetsko prvenstvo u skakanju u trampolinu, Dario kao producent na Otvorenom radiju u slobodno vrijeme postaje inženjer građevine i šef gradilišta za kopačke djelatnosti. A ja sam kao vizualni tip nekako više fokusirana na unutarnje uređenje, brigu o cvjetnjaku, ugošćavanjem prijatelja i osoba s idejama zbog koje se suprug i neki od članova moje obitelji često hvataju za glavu.
Koje su prednosti života na selu koje nisi očekivala?
Laganiji, mirniji, opušteniji stil života. Iako imamo internet! Češća druženja nego u gradu, roštiljanja, nitko nam ne visi nad glavom, ako smo i glasniji nema ljutnje susjeda. Iako sam u bivšem stanu gdje smo bili podstanari imala susjedu ispod sebe koja je također imala djecu i smetalo bi joj ako se ljeti kasno navečer tuširamo ili Lukas protrči i skače.
Što najviše nedostaje iz grada i kako se nosite s tim nedostatkom?
S obzirom na to da smo 5 km od Gorice, 11 od Zagreba ne nedostaje mi ništa. Imam sve. Jedina stavka što u neke Goričke kvartove moram autom a do sada sam išla pješice. Kad živiš na periferiji život je jednostavniji uz auto. Nema svako malo u trgovinu po nešto, obaviš tjedni/mjesečni šoping i trošiš zalihe. Dobra strana života na selu je i dostupnost domaćih proizvoda od jaja, voća, povrća, višnjevca…
Kako balansirate između obiteljskog života na selu i profesionalnih i osobnih obaveza koje imate u gradu?
Dobra organizacija na kojoj god strani svijeta, selu ili gradu živjela je najvažnija. Kad sve klapa oko organizacije nema zastoja. Radio – moja prva ljubav i najbolji posao na svijetu mi daje mogućnost da se kroz šihtu dobro zabavim, prenesem dobru vibru na slušatelje i napunim baterije za druge poslovne stvari. Zapravo sa poslovnog aspekta nemam osjećaj da radim jer uživam i u radijskom poslu, glumi, snimanju reklama i sličnih stvari.
Postoji li neki specifičan aspekt života na selu koji smatraš posebno inspirativnim ili opuštajućim?
Otkad smo se preselili otkriće mi je cvjetnjak i briga o cvijeću, košnja trave, zajedničko slaganje drva za zimu sa susjedima, kava i osjećaj da u svakom trenutku za bilo što možeš pokucati susjedu u našoj maloj seoskoj zajednici. Nakon napornog radnog dana, seta serije ili jednostavno nekih privatnih obveza život na selu je mirniji. Opušteniji. Imaš veću privatnost i nemaš susjeda koji ti kao u stanu u zgradi doslovno visi nad glavom. Ti i priroda. Posebna simbioza.
