Powered by:
Sjećam se dana kad sam mislila da su uspješni roditelji oni čija djeca svaki dan pojedu pet porcija voća i povrća. I da se dobra mama prepoznaje po tanjuru punom šarenog povrća i uredno pojedenom ručku.
Eh, da mi je tada netko rekao da ću jednog dana slaviti trenutak kad dijete samo zatraži da mu namažem tuna paštetu s mliječnim namazom, mislila bih da se šali. Jer iskreno - naša priča s hranom bila je pravi mali emocionalni tobogan i najveći test strpljenja za mene do tada.
Kad svaki obrok postane bojno polje
Moje dijete nije bilo ono koje „voli sve pojesti”. Naprotiv. Od prvih kašica pa do školskih godina, svaka žlica bila je avantura – i to ona iscrpljujuća. Brokula? „Ne.” Riba? „Fuj.” Juha? „Prevruće.” Voće? „Smeta mi kožica.”
Isprobala sam sve. Od skrivenog povrća u umacima, do tanjura s „nasmijanim licem”. Kuhala sam s ljubavlju, izmišljala recepte, čitala članke o zdravoj dječjoj prehrani… i svaku večer sjedila za stolom s istim pitanjem: „Zašto ne jede?” Osjećala sam se kao da sam zakazala. Kao da svaka odbijena žlica govori da nisam dovoljno dobra mama. I što sam se više trudila, to je bilo gore. Jer moje dijete nije jelo i bilo mu je svejedno što ja pokušavam sve više i više.
Što se dogodilo kada sam odlučila popustiti?
Jednog dana, umorna od pregovora i hladnih tanjura, jednostavno sam rekla: „Dobro. Ne moraš sada jesti.” I nisam dramatizirala. Nisam nudila drugu opciju, nisam uzdahnula, nisam pravila predstavu.
Samo sam nastavila jesti svoj ručak. I dogodilo se nešto čudesno – mir. Nema suza, nema otpora, nema osjećaja poraza. Samo običan trenutak mira za stolom. I od tog dana, počela sam polako mijenjati pristup. Prestala sam brojati zalogaje i počela brojati osmijehe.
Kad smo prestali brojati žlice, počeli smo uživati
Shvatila sam da dijete ne mora jesti „sve”, ali može jesti s veseljem. Da je hrana više od kalorija, ona je iskustvo, osjećaj, mir. Kad sam prestala forsirati, počela sam promatrati što moje dijete zaista voli. I tada sam otkrila našu malu svakodnevnu sreću, jednostavne obroke koji ne traže borbu, nego samo uživanje.
Tako su u naš dom ušli mali međuobroci koji su nam svima donijeli olakšanje – poput Lino Njupalice tuna paštete s mliječnim namazom. Lino Njupalice su postale naš simbol „opuštenog pristupa” – nešto što dijete pojede s osmijehom, a ja s mirom. A pašteta? Ona je spas za dane kad ručak nije prošao, a glad se pojavi taman kad izlazimo iz kuće. Mekana, ukusna, s blagim okusom koji dijete voli i ono najvažnije, bez stresa, bez nagovaranja, bez pregovora.
Lekcija koju nisam očekivala
Danas više ne paničarim kad dijete ne pojede ručak. Znam da će kasnije možda posegnuti za sendvičem ili komadićem voća. I to je u redu. Naučila sam da prehrana nije natjecanje, nego proces povjerenja – između mene i njega.
I da ponekad ono što najviše nahrani dijete nije žlica povrća, nego mama koja ne forsira. Mama koja diše. Mama koja vjeruje.
Kad sada pogledam svog malog izbirljivca kako sa smiješkom gricka Lino Njupalicu od pilećih prsa ili sam traži da mu namažem Lino Njupalice tuna paštetu, nasmijem se.
Jer vidim dijete koje uživa u hrani, a ne boji se tanjura. A meni je srce puno, jer sam napokon shvatila da hrana nije bitka koju treba dobiti, nego ljubav koju treba dijeliti.
Uravnoteženi mini obroci ne moraju biti komplicirani, dovoljno je misliti na jednostavne, kvalitetne sastojke. Zato su Lino Njupalice pravi saveznik svih mama koje žele pružiti djeci nešto zdravo, fino i praktično. Jer i male zalogaje možete pretvoriti u velike korake prema zdravim navikama - svaki dan, s ljubavlju.
