Nikako. Nikada više neće biti ono staro. Nikada više neće biti normalno. Dokazano je da pod prijetnjom osobnom zdravlju a još više prebacivanjem odgovornosti za druge pristaje o na sve. Na luda pravila, na besmisleno postupke i mjere. U početku je to imalo smisla sada se to pretvara u budalaštine, niz budalaština. A iza svega je preustroju svijeta i kontrola nas jediniki. Ostat će još samo da radimo i spavamo. Emocije, logiku... sve možemo zaboraviti. Kada kažu sjedini, ti sjedneš, leži, ti legneš, izađi van, izađeš... i tako. Kao važno je da si živ, a i ne znaš da si umro. Čovjek koji ne grli drugoga kada osjeća da treba, čovjek koji s najmilijim ne može provesti zadnje trenutke, čovjek koji ne može uz najmilijije i drage biti kada se raduju, čovjek kojemu se ne vidi lice i emocija dok priča pod maskom, čovjek koji se mora cijepiti a ne zna se učinak cjepiva (ne vjerujem danas nikome ne zato što ne bih htio, već me život poučio da te lažu svi) zapravo je odavno umro, ali nije toga svjestan. Još.