Ja sam rodila na Svetom Duhu u listopadu prošle godine pa evo da napišem svoje iskustvo:
Ujutro u pon sam došla na redovnu kontrolu u TA gdje mi je utvrđeno curenje plodne vode. Bila sam 38+3 tt i doktor me poslao na hitnu indukciju. S tim da sam ja bila skroz skroz zatvorena. Cerviks niti omekšao niti skraćen. Užasna je gužva bila i čekala sam jedno pola sat-sat da se u predrađaoni oslobodi krevet. Inducirali su me praškom i u 11h ujutro sam dobila prvu dozu.
Nakon druge su krenuli trudovi i oko pola 4 popodne sam već jedva preživljavala. Dobila sam ručak koji sam jedva pojela. Sestra mi ne ponudila Dolantin i iako sam mislila da nema šanse da to uzmem, ipak jesam, i stvarno mi je olakšao. Kad sam bila na 3-4 prsta otvorena već sam umirala od bolova i nije bilo nikakvog razmaka između trudova.Onda je išlo brijanje i klistir i rađaona. Tražila sam epiduralnu, jedno 2 puta sam vikala, dobila sam ignore. Tek kada je partner došao i doslovno im j**** sve po spisku, dobila sam epi, ali do tada sam već bila u polusvijesnom stanju i dosta toga se ne sjećam. Otvorila sam se do 9 cm kada su bebini otkucaji počeli padati. Tada je rađaona bila puna sestara i doktora. Rekli su mi da tiskam i nakon 2-3 tiskanja poslali su me na hitan carski. Rodila sam u utorak oko 1 u noći.
E tu tek počinje strava i užas…. Dakle, nakon carskog, išli smo doma 3. dan (dan carskog je 0. dan). Već navečer tog 0 dana mi je skinut kateter i morala sam hodati. O bolovima neću, ali radije bi bila u nesvjesti od trudova nego ovo ponovo trpila.O bebama smo morale same brinuti i čak ih niti po noći nisu htjeli uzeti! Možeš ti zvoniti koliko hoćeš, nitko sa pedijatrija ne dolazi. Forsaju na dojenje, ali ti nitko ne želi pokazati kako. Sestre za babinjače su bile ok, tu nemam šta reći. Tete koje nose hranu isto. Sve u svemu meni su ta 3 dana bila strava i užas i nema šanse da se uopće počneš oporavljati dok si tamo pa samjedva čekala da idemo doma. Od svih stvari koje sam imala spremno za rodilište nije mi trebalo stvarno ništa! Nisam bila u stanju oprati zube, a kamoli presvuči spavačicu. Tuširati se nisam smjela. Ali nebitno jer ionako jedva ustaješ iz kreveta.
Nakon svega imam užasno veliku traumu zbog čega sam išla na psihoterapiju. I dalje smatram da to što sam proživjela nije vrijedno ičega. To da se stvari zaborave - nije istina. Na žalost moja je mama isto imala traumatičano iskustvo kod njih i nije zaboravila niti nakon 30 godina.
Sve sam prijavila ministarstvu.
A muž i ja smo donijeli odluku da ako se ikada ponovo odlučimo na dijete i ja ostanem trudna - sigurno neću ići roditi u niti jedno hrvatsko državno rodilište. Štoviše, već smo stavili novce na stranu za tu svrhu.
Ja sam imala lijepo iskustvo.
Dobila dolatin, dobila sam epi, uslisane su mi sve zelje.
Jest da nije osoblje moglo biti samnom 0/24, nisam to ni ocekivala. Jest da je sestra bila nervozna kada je na klistiranju sve izletilo iz mene, jest da nisam imala puno vremena za wc prije odlaska u radjaonu.. Ali.. Donijeli su mi vode kada sam trazila, bili su tu u svakoj 🍌 situaciji, prali me kada sam povracala.. Jest, trajalo je dugo, ali rodila sam unutar radnog vremena, s pokusajem izgona iz trece. Culi su pad otkucaja na ctgu, sjetili se u minuti, izvadili malome krv kroz vag.kanal iz glavice i donijeli nalaz u 2min..
Jest da dam bila na krevetu na hpdniku 2 sata dok sam cekala da se na babainjacama oslobodi, ali sestra me bedinala do sobe bolje nego mater (imam divnu mater), na babinjacama su bile malo nervozne ali ok. Sve u svemu obzirom na uvojete i guzvu, stvarno su bili svi divni, bez obzira sto se nisam imala sa glavnom sestrom na babinjacama koja me spotala za dojenje iako i nakon sto sam ja 100 molila za pomoc..
Bilo je orije 10 godina, i unatoc teskim trenucima, ostalo je sve u lijepom sjecanju.
[lilypie.com]
Rodila sam prije cca mjesec dana, ovo ce bit jedan od onih duzih postova u nadi da ce nesto iz toga pomoci nekome….Uglavnom, dosla sam oko 03 ujutro, trudovi na 6 min…Nisam znala da je ulaz onda na dr vrata ( uzbrdicom jos gore, to je valjda hitni prijem?)…usla, nigdje nikog, samo citam oznake s zalijepljenih papira gdje trebam ici…ok, nadjem, pozvonim, prime me i ajmo prvo papirologija, pa uzorak urina i onda sam se presvukla i cekala na stolu jer su dezurni isli pretpostavljam porodit nekog…sestre su uzele stvari od pratnje, pa mi dofurali, a pratnja ostala na hodniku. U jednom trenutku dolazi doktorica, zajedno sa mojim trudom, i gleda koliko sam otvorena. Mislila sam da ce mi oci ispast. Pitala sam da samo malo priceka da mi prodje trud, ali uzalud…Nakon toga kupim svoje stvari i odlazim u drugu prostoriju, tamo mi rade klistir i daju casicu u koju trebam hvatat uzorak. U wc- u nema svjetla, tako da sam ostavila vrata poluotvorena. Bila je samo jos jedna djevojka, koja je nazalost morala cut sve te divne zvukove. No, sad su vec trudovi na 5 min, tako da vise nemam srama😬 U toj prostoriji sam bila neko vrijeme, ponudili su mi nesto za bolove, ali sam odbila i pozalila u iducim minutama. Sad je vec oko 06 i sele me u boks tj. hodam sa stvarima do boksa, nitko bas ne sljivi sto imas trudove, ah… i pitaju me napokon hocu li epiduralnu. Kazem da hocu pa mi daju malo papira da si procitam i potpisem. Pitam kad dolazi anesteziolog/ inja, kazu brzo…No, po prici sestara koje nisu znale da sam jos itekako pri svijesti, skuzim da jos nije ni pozvan/a te ga/ je nema dok ne pocne regularna smjena ( ne znam jel tako i inace ili eto bas u doba godisnjih odmora…). Oko 7 kazu mi da je na sastanku te ce doci uskoro. Poziv jos nije poslan. I dolazi anesteziologinja oko 08 i nesto, valjda nakon sastanka…No, da,prije nje dolazi doktor kojjeg pitaju mogu li ja dobit epi (?!), on zakljucuje da sam 6 cm i da mogu. Dobijem epi i informaciju da je ne bi dobila da nemam pravilnu kicmu i jos nesto ( ne sjecam se), a ocito i blagoslov doktora. Mislim si - pa divno, znaci ja racunam cijelo vrijeme na epi, a moglo je ispast da je ne mogu ni dobit….i zasto redovito govore da nakon 4 cm se vise ne moze dobit? Nakon epi mi pustaju pratnju u boks i sad je to vec druga prica. Sve prolazi u redu, drip pojacavaju jos 3 puta da ubrzaju, a mene boli dupe jer ne osjecam nis…Meni je sad high life😄
I dodje porod, slusam babice kada da stiscem, stiscem po memoriji misica jer je sve umrtvljeno. I prodje to sve, sve super, velika beba je tu, smijemo se, slikamo i tako…a ja krajickom oka vidim izrazim lica babice i doktora iskuzim da je “ dolje” poprilican nered. Kakav tocno, saznat cu u iducim danima kad sam mislila da epi jos traje, jer ne mogu stisnut misic za keglove vjezbe, da pisam bez svoje volje, da ne kontroliram nogu najbolje, da jedva sjedim te da mi se tesko ustat bez da ostanem bez daha… i tak…Neke sestre su bile ok, neke nisu, standard. No, ni jedna nije odbila dati neku info ili pomoc, no neke si morao si pitat, zatrazit, a neke su ponudile same…Ako si sam ne pomognes, rijetko tko ce, osim cimerica u sobi, one su bile divne:) Hrana je bila u redu. Jedino sto nema odmora od toliko vizita, provjera itd. U 3 dana sam spavala mozda 5 sati, nisam znala ni koliko cesto beba treba jesti, nisam imala mlijeka do zadnjeg dana kad sam zamalo dobila i mastitis jer je doslo preko noci, a beba nije mogla povuc itd. Nosili mi od doma izdajalicu i tako, jedna sestra je komentirala da dobro da je imam, no da ne govorim da mi je ona to rekla..malo forsaju to dojenje, a nekad bas ne ide glatko, a mlijeko se skuplja, one nemaju zivaca objasnit i uf…. a u otpusnom.su znali napisat da je dojenje uspostavljeno 😓Ranu i savove nisu provjeravali, kao i jesam li imala stolicu bez koje te navodno ne puste ako ne obavis. Plahte ne mijenjaju, podloge tu i tamo, ja sam lezala na svojim rucnicima jer sam dosta krvarila, a nisam se mogla toliko cesto dignut i ic u wc promijenit. Bebu sam zamolila da uzmu prvu vecer jer mi je bilo koma, da bi ju sestra u 03 donesla jer je kao stalno plakala. A ja nemam snage ni da je uzmem u ruke, u nekoj polusvijesti sam bila i bilo me strah da ju ne ispustim, ozlijedim i sl. Nisam znala za sebe. To sam rekla i sestri, pa ju je nevoljko odnijela…Dodatno sam uzimala svoje tablete protiv bolova, neke silne dodatne hrane mi nije trebalo, rekli su da ne nosim velike torbe jer ne stanu kao u ormaric, a neke zenskice su bile sa fajn koferima…
Sad tek razumijem doktora kojeg sam pitala koju bi mi bolnicu preporucio, na sto je on rekao da je na mom mjestu da bi isao privatno XY. Mislila sam da je to reklama za njegovog kolegu, no sad, nakon svega, ako bude drugog puta, bit ce sigurno privatno. Je da je proslo, je da prezivis, je da ima i super ljudi oko tebe u tom sustavu, koji ti uljepsaju sve skupa, al sam taj osjecaj …da si broj, da si na traci, sav si jadan u svojoj boli i hormoni te sibaju i lezis na prljavim plahtama, a tu je i tvoja beba…uf. Eto, a jos mogu biti sretna sto sam izasla ziva, sa zdravom bebom i sto sam dobila epi. I jesam. Ali sve skupa, jako surovo i ako ikada bude drugog puta, stavljat cu pare sa strane.
Sortiraj odgovore
Najstariji