Kako se nositi sa tuđom srecom?

Pozdrav svima, muz i ja pokusavamo dobiti dijete otprilike 4 godine.

Ne znam koliko je ova vrsta teme ispravna za ovaj forum ali buduci da se radi o trudnoci i djeci mislim da je u redu.
Naslov sam po sebi zvuci vjerojatno bezosjecajno sto zapravo nije tako ali mozda ima jos vas koji bi podijelili slicna iskustva ili savjete. Naime, puno nasih prijatelja i poznanika su nasih godina i vecina su dobili djecu i ponekad je jako tesko biti tu prisutan.

Nedavno sam vidjela sliku muza gdje drzi tek novorodenu bebu od prijatelja i cinilo mi se da snaga izlazi iz mene, malaksalo…

To nije ljubomora, daleko od toga ali kada sam vidjela tu sliku preplavila me ogromna tuga. Vise ni ne placem toliko, kao da ne mogu vise ali mi je tesko uopce izgovarati rijeci. Isto tako kada sam u blizini trudnica, pogotovo koje poznajem ili tek rodenih beba.

Ponekad pokusavam to shvatiti sa vjerske strane, da za sve postoji razlog ili da ce doci vrijeme ali je zbilja tesko. Posebno kada cujem da je neka poznanica zatrudnila, naravno zelim im sve najbolje da sve prode u redu a s druge strane osjecam i tugu i ljutnju i nemoc.

Valjda se svatko drukcije nosi s time. Trebamo biti i kumovi na krstenju ovaj mjesec, morati cu drzati tek novorodenu bebu ja ne znam kako cu to izvesti. Ne znam kako cu se suzdrzati da ne placem.

Eto ako netko ima slicna iskustva ili savjet, bilo bi mi drago da podijeli ovdje , hvala.

Ja te potpuno razumem .. I meni se ponekad desava slično. Nema potrebe, da te sram tih osjecaja, jer su prirodni. Mene jos posebno naljuti i raztuzi, kad vidim, ko je sve trudan i dobija djete. Pricam o zenama, koje se ne vole i ne paze ni malo (droga/alkohol )  ali ja i njima u mislima pozelim srecu i nadam se svojoj. Ja sam sigurna i vjerujem, da za svakog na svetu postoji ljubav a i pravo vrjeme za bebu. Sve nas to ceka. Sigurna sam u to. Moja mama kaze, da ne odlucimo mi kad cemo imat bebu, nego beba odluci, kad ce doci i kad je pravo vrjeme. Dal to bilo sa 20, 30, 40 ili 50 godina. Samo hrabro i ako je tezko, pozitivno! ❤️

Bassve razumijem te u potpunosti! I nije naslov iopce bezosjecajan. Svaka od nas koja se bori s time zna taj osjecaj i te situacije. Tesko je jako, dovodi nas do ruba zdrabog razuma. Osobno sam bila u ocajnoj situaciji nakon jednog od spontanih koje sam imala i to tako tesko depresivna da sam morala razgovarat sa doktorom o svemu. Naucila se nositi nekako s time, al i dan danas osjetim sjetu i zaboli nepravda kad vidim trudnicu. A da ne govorim o onom osjecaju gorcine kad vidim da je trudna osoba koja to ne zeli i koja se prema bebi odnosi kao da je stvar, kojoj je bitnije imat uredne nokte, obrve i bikini liniju nego to sto joj beba od mjesec dana je doma ostala 4 sata sa svekrvom, a ne pada joj na pamet da ju doji jer to nju boli. Ponekad cak se osjecam i agresivno prema takvima. Jednostavno moras nekako se nositi s time i nadat se da ces jednog dana muciti trudnicke muke, drzat svoju bebu i gledat kako odrasta. Ja si stalno govorim da se najposebnija djeca najduže cekaju! Drzi se i kad god ima spotrebu plakat placi, vici, pisi… Sto god samo izbaci bijes i tugu iz sebe jer i to moze biti blokator. Sretno

I ja osjećam tugu.Imam jedno dijete i tako bih htjela da mi dijete ne bude samo, a muž ne želi dijete.I neznam kako da se nosim s tim. 

Da sam na vasem mjestu, izracunala bih kad su mi plodni dani, opustila ga, napila i znate vec dalje…:)

Ali budite sretni da imate bar jedno..

Mi jos uvijek pokusavamo….

Nije tema bezosjećajna. Svaka od nas koja se trudi i skoro izmišlja toplu vodu ne bi li bila trudna zna taj osjećaj. 
Napisati ću svoje iskustvo prije 1 T. Tada 2016 godine svi su bili trudni i svi kako kažu iz “prve”, a ja ništa. Pohađalo me ali sam se nosila s tim. Jednom prilikom došli su kod nas kumovi i kuma govori kako je trudna s trećim djetetom, a ja sam se osjećala kao da me zalila kantom vruće vode. Odglumila sam radost a unutar sebe sam se raspadala. Prvi put sam se tako loše osjećala radi tuđe sreće. Još doznam da je moj M to znao a nije mi rekao i onda sam bila još gore jer bi se tako pripremila za vijest. Danima sam se osjećala loše jer nisam sretna za nešto za što bi inače bila presretnaa. Pitala sam se kako ću ja gledat to djete gdje odrasta, ne mogu to malo biće ne volit.  Nakon dugih razmišljanja duboko sam udahnila i rekla sebi OK, ona nije od mojih gena ni muževih ali ja ću nju voljeti kao da je moja, radit ću na tome do rođenja a kada se rodi onda ću sve od sebe dati za nju. Osjećala sam se lakše. Nebo je odlučilo da i ja budem T odmah nakon i da se naše curice rode u razmaku 20 dana. Obožavam ih, malo će reći koliko (sad mi suze idu kada se sjetim). Sve to prođe, kada doživiš svoju sreću sve drugo padne u zaborav. I sad nakon 3 godine, želimo bracu ili seku i opet ne ide i opet mi muž kaže za dvije prijateljice da su trudne (2djete) a ja gutam knedle opet. Rado bi da sam opuštena, ali budući da mi je stalo ne mogu biti opuštena. Osoba sam od osjećaja, kontroliram ihbdok mogu, kad ne mogu raspast ću se ali odmah nakon nastavljam dalje. Često sebi kažem kada bude vrijeme bit će, odustat neću i učinit ću sve što je u mojoj moći. Ima nas puuuno što nas ovakvi osjećaji more i to je normalno, kad želiš i kad se boriš onda ne možeš pobjeći od osjećaja. 

Pozdrav, naime već duže vrijeme želim dijete. Svi oko mene imaju dijecu pa čak i partner iz prvog braka. Kamo god dođem sve se vriti oko dijece, bilo po gradu, kod mojih, njegovih,… toliko sam opsjednuta djecom da primjećujem čak dječje lice za vlažnim maramicama….na poslu pričaju od vlastitoj djeci ili već unucima, po gradu viđam non stop dijecu, otvorim društvene mreže opet dijeca…sve se vrti oko dijece, a ja još svoje nemam. Partner želi dijecu, ali ne pokazuje da želi ovoliko kao ja. Kada sam rekla da silno želim dijete ali da me strah kako će sve proći odgovara da nisam još spremna za dijete. Strah u smislu da li će biti zdravo, kako će proći trudnoća, kako će biti prihvaćeno od njegove kćeri… Nije mi lako slušati o dijeci, gledati pogotovo partnera kako voli svoju kćer, mazi se i igra s njom (što je i normalno), mazi se i igra sa drugom djecom iz obitelji…, gledati sretne ljude sa dijecom,… dođe mi da se sakrijem u četiri zida i da ne vidim i ne čujem niti jedno dijete. Ponekad imam osjećaj kao da ne mogu imati dijete, a vjerujem da je tim ženama još gore. :(

Prvog sina smo radili godinu i 3 mj. . Kuma je u to vrijeme zatrudnila iz 4 ciklusa i jos su govorili jooooj ma smo se namucili, zivci su nam vec proradili. Muz i ja smo samo sutili i govorili aha ajde bar se ulovilo. 
Kad se mala rodila obozavala sam je naravno. Onda sam ja ostala trudna, napokon. Sad za drugog smo isto nakon godinu i pol uspjeli. U meduvremenu je moja kunjada jednom ostala trudna i pobacila nazalost. Ja sam bila tuzna zbog pobacaja ,a sretna jer su ipak uspjeli doci do trudnoce relativno brzo. 
7 mj od toga ona opet trudna a ja ocajna. 
Sretna jer im je uspjelo ali tuzna jer mi smo se jos trudili a nista. 
Kako joj se blizio porod tako sam se ja jadno osjecala. Nervozna, tuzna. Kako cu volit to malo bice? 
Mi smo otisli na godisnji, spavali doslovno 2x . I taj mj vise ni jednom. 
2 dana priije nego je kunjada rodila ,bas njoj sam prvoj priopcila vijest da sam napokon i ja trudna 🙂🙂 
Evo nas u 22tt, samo da sve protekne do kraja kako treba 🙂 
Ponekad se treba maknuti iz okoline, otici na godisnji, opustiti se i nadati se cudu. Mi od tog go nismo ocekivali nista,a evo cudo se desilo ❤️ 
Pricajte sa nekim o svojim osjecajima biti ce vam laske. 

Hvala, pričala jesam i razumije me najbolja frendica kojoj se dogodilo da dugo nije mogla imati dijete.