Sve je to u teoriji super,a što napraviti kada se dogovorite sa djetetom što ćete raditi i kada se dovoljno poigra, idemo doma.I svi odu sa igrališta i dijete još želi ostati iako pada mrak,i ne želi nikako slušati.Znači sve se dogovorite i pitate ga što želi i krenete u miru i onda na kraju lijepe i zadovoljne igre dijete još ne želi ići kući već protestira.Ili mu kažete da nesmije skakati na prozor i objasnite zašto i on ponovno ne želi slušati?Ili mu objasnite da tokom popodnevnog odmora mora biti u tišini ako ne želi spavati,da se igra ili gleda crtiće ili čitate s njim stripiće i on ne želi nikako slušati već vrišti i nabija po vratima nogama,što napraviti u toj situaciji?
Slazem se s komentarima. Tesko je odraslom covjeku neki put objasniti, a kamoli zaigranom, znatizeljnom djetetu. To bi sve bilo super da svi funkcioniramo na isti nacin I da nam je svima potreban isti pristup oko rijesavanja situacija. U kratko da smo programirani roboti.
14.06.2014. L ♥
[lilypie.com]
Ima situacija kad svi ovi savjeti iz teksta mogu proć, al je to jako teško stalno provoditei. Pogotovo kad vidi prijateljicu preko ceste i zna da nesmije trčat i da me mora držat za ruku, pogledat dal ide auto, al kad ona baš ima nešto jaaaaako važno za reć prijateljici i nema vremena gledat dal ide auto. I kako onda da ne zavičem il da ju ne potegnem za ruku da stane? A zna kako se ide preko ceste. Al eto, tad je u svom filmu
Suludo blesavi savjeti. Svakako bih voljela ako bi autorica mogla objasniti razliku između “time-out”-a (koji kao ne valja) i “uklanjanja” sebe iz situacije. Dodatno bih voljela da mi pojasni kako se ukloniti iz situacije kada si sam sa djecom.
Zatim bi bilo suuuper čuti kako shvatiti emocije djeteta koje je napravilo nešto loše i sada još i vrišti iz petnih žila.
Primjer, dijete (nakon 100 razgovora i objašnjavanja i pokušaja shvaćanja njegovih emocija) po 100 put lupi seku jer želi istu igračku.
I onda, seka plače, dijete koje ju je lupilo se dere jer zna da je pogriješilo i nastaje sveopća dernjava pri čemu oba djeteta samo pojačavaju intenzitet deranja i međusobnog optuživanja.
Čije emocije treba slušati i kako!? Da ne zaboravimo da je večer, pred spavanje na kraju beskonačnog dana i nema drugog roditelja.
Evo, pozorno slušam praktičnu primjenu popisa lijepih želja u idealnom svijetu…
Suludo blesavi savjeti. Svakako bih voljela ako bi autorica mogla objasniti razliku između "time-out"-a (koji kao ne valja) i "uklanjanja" sebe iz situacije. Dodatno bih voljela da mi pojasni kako se ukloniti iz situacije kada si sam sa djecom.
Zatim bi bilo suuuper čuti kako shvatiti emocije djeteta koje je napravilo nešto loše i sada još i vrišti iz petnih žila.
Primjer, dijete (nakon 100 razgovora i objašnjavanja i pokušaja shvaćanja njegovih emocija) po 100 put lupi seku jer želi istu igračku.
I onda, seka plače, dijete koje ju je lupilo se dere jer zna da je pogriješilo i nastaje sveopća dernjava pri čemu oba djeteta samo pojačavaju intenzitet deranja i međusobnog optuživanja.
Čije emocije treba slušati i kako!? Da ne zaboravimo da je večer, pred spavanje na kraju beskonačnog dana i nema drugog roditelja.
Evo, pozorno slušam praktičnu primjenu popisa lijepih želja u idealnom svijetu…
Svaka cast!!! Odlican komentar i potpisujem sve sta ste napisali!
Čini mi se da dolazi vrijeme kada ćemo po mišljenu svih ovih stručnjaka morati tražiti dopuštenje od djeteta da mu se obratimo. Mislim, kud sve ovo vodi? Ne smiješ dijete udariti, ne smiješ ga kazniti… Najbolje da ih pustimo da nam se penju po glavi, da rade što ih je volja a danas sutra kad odrastu da se čudimo što su razmažena derišta nesposobna za život. Prvo i osnovno sav odgoj kreće od kuće, a ako ne poštuju svoje roditelje neće nikog drugog kao što se već naveliko vidi u školama i na ulici. Danas se učitelje šalje u pm, starije osobe se maltretira po ulicama i autobusima, jer znaju da su zaštićeni i da im nitko ništa ne može. Zahvalna sam mojoj majci što me je odgajala da poštujem druge i pripremala me na život, najviše kroz razgovor, ali kada joj je bilo dosta ponavljanja kao papiga a ja je nisam doživljavala, bilo je i kazna i batina. Nikad joj zbog toga nisam zamjerila niti hoću dok sam živa, jer sam svaki put znala da sam to i zaslužila svojim bezobraznim ponašanjem. Kada usporedim svoje prijatelje koji su imali ovaj odgoj po stručnjacima sa svojim i u što smo danas izrasli i kako se ponašamo, pa nema sretnije od mene što sam imala majku kakvu sam imala i što mi je pokazala kakvo dijete ne želim da bude moj sin.
Sortiraj odgovore
Najstariji