Čudovišni likovi iz crtića Monster High, kao i vile Winx, više su nalik zgodnim i seksualiziranim tinejdžericama nego istoimenim bićima iz predaja i bajki, a ove crtiće uglavnom gledaju djeca mlađe osnovnoškolske i čak starije vrtićke dobi
Animirani trendovski fenomen Monster High; čiji likovi predstavljaju svojevrsno američko tinejdžersko sestrinstvo drugačijih, na tržištu se nametnuo ne samo linijom niza kratkih animiranih filmova, nego i mnogim proizvodima (od albuma sa sličicama i časopisa preko školskog pribora do raznolikog modnog accessorizea) koji evociraju i zagovaraju određeni stil života. Pritom se inicijalna premisa o prihvaćanju različitosti putem negdje debelo zagubila.
Naime, postmodernistički osmišljeni karakteri sa zabavnim i inteligentnim referencama na knjiško-filmsko-mitološke monstrume prošlosti sve su što ova dvojbeno ukusna i didaktična pustolovina nudi (Draculaura, vampirica-vegetarijanka, Frankie Stein kao izvedenica od Frankensteinova čudovišta, vukodlaka Clawdeen ili Medusin/Gorgonin muški pandan Deuce koji ubojite oči prekriva naočalama za sunce, samo su neki od njih).
Popularni crtići sa starim likovima iz bajki i predaja
Strip-viktorijana Družba pravih džentlmena, pritom, inaugurator je ove citatno-patchworske suvremene prakse posuđivanja etabliranih i znanih likova tradicije kako bi ih se, ponajčešće subverzivno ili pak paradigmatski, izvrnulo ili prikazalo u nekom novom ruhu (sjetimo se samo likova iz bajki i njihova prikaza u filmovima o ogru Shreku, primjerice).
Monster High bavi se temama vezanima za srednjoškolsku dob i srednju školu, gdje je i smještena njihova radnja. Riječ je o društveno nezanemarivim temama - mahom ljubavnim problemima, teškoćama prilagodbe i pokušaju uklapanja u društvo (prihvaćenih, popularnih) vršnjaka odnosno međusobnih (počesto okrutnih) rivalnih animoziteta te bi se mogao steći dojam da je ciljana publika ovog serijala logično srednjoškolska publika.
Ipak, iskustvo nas uči da epizode uglavnom gledaju djeca mlađe osnovnoškolske i čak starije vrtićke dobi pa se s pravom nameće pitanje što oni dobivaju iz prezentiranog, i to prezentiranog kroz – ni manje ni više – čudovišno.
Izgubljena poruka o prihvaćanju različitosti
Doduše, unatoč svom kulturalnom naslijeđu, ova čudovišta nisu nimalo strašna; štoviše ona su lijepa i možda i previše orijentirana na tjelesnost i izvanjsko, promociju počesto vulgarnog modnog izričaja tzv. monstruoznog šika, ujedno i nositelji nezdravih subliminalnih poruka, pa i u tome leži dio problema – u svakom slučaju, sličnija su Winxicama (vilama iz također popularnog serijala za djevojčice, i opet više nalik zgodnim i jednako seksualiziranim tinejdžericama negoli istoimenim bićima iz predaja i bajki) nego istinski zastrašujućim i svrhovito ružnim monstrumima ili pak poetici estetike ružnog.
Ne nastoje biti simboli drugačijeg, za što su prikazi rugobnog, grotesknog i strašnog uvijek služili, i koji su uvijek bili rezervirani isključivo za alternativna kretanja izvan struje; ovdje ljupka čudovišta i čudovišno postaju čisti mainstream, što se čini poprilično nesklapnim i pogrešnim i ostavlja dojam da je zapravo sve u svemu manje riječ o učenju djece toleranciji i prihvaćanju drugačijeg, a više o plitkom i ne pretjerano kvalitetnom serijalu koji bi spomenutu temu kao vlastitu misiju mogao predstaviti i na bolji način.
