Super pouka za jedno dijete, primjerice, onako - taman da ga dotučemo u pojam jer, eto, jednom rečenicom smo mu postavili granicu dokle smije maštati, posramili smo ga jer je poželjelo više od onoga što ima, jer kuka zbog možda nečeg neophodnog dok neki nemaju ni osnovno
Budi sretna! Da mi je novčić za svaki put kad mi je netko takvo što izjavio, vjerojatno ne bih bila milijunašica, ali bih ziher imala puno novčića. Tko zna, možda da nisam samo bivala sretna sa stvarima kakve jesu nego se trudila biti još sretnija, možda ne bih sada tipkala na old-school laptopu u iznošenoj pidžami, skvrčena, bolje rečeno pogrbljena na fotelji u dnevnom boravku, nego bih, možda, spavala kao zaklana jer sam cijelo poslijepodne obilazila znamenitosti Londona, a sutra prvim letom pičim u Makedoniju, ne zato jer je to top destinacija 2015., nego zato što sam baš ja odabrana da tjedan dana pijem i jedem na račun firme.
Ali jok, nisam vidjela voštanu Merlinku, sutra neću paničariti u avionu, neću se daviti u "Selskom mesu" niti će mi to "firma" platiti. Sutra ću, vjerojatno, od sedam ujutro čekati da dođe devet navečer pa da se ko smokić sfrčem pred telkom ili kompom dok ne počnem kljucat i premjestim se u krevet maštajući da ću u njemu odspavati u komadu.
Nitko ne može biti ono što nije
Znam, znam.... Budi sretna! Budi sretna kaj imaš gdje biti, budi sretna kaj imaš kaj jesti, budi sretna kaj imaš posao, budi sretna kaj imaš laptop pa makar bio i "old-school" laptop s njemačkom tipkovnicom čijih pol tipki ne koristiš jer se ne sjećaš baš najbolje njemačkog iz srednje škole.... pa da - budi sretna kaj si išla u školu.... Naslušala sam se toga u životu.
Najčešće su te "pozitivne" i nadasve "motivirajuće" poruke odjekivale kod kuće. Samu sebe često ulovim kako ih dijelim šakom i kapom, malo u učionici, malo svojoj djeci... Nema tu ništa loše, no nema ni dobrog.
Idemo malo analizirati rečenicu koja započinje sa "budi sretan" jer u nekoliko izoliranih slučaja ona djeluje benigno, dobronamjerno, poticajno, ali nije. Nitko ne može biti ono što nije, može pokušati, možda može i zamalo ili čak potpuno jednom uspjeti, ali tog trenutka kada začuje famozno "budi" sigurno neće to i postati.
Granica dokle smijemo maštati
Radim daleko od mjesta u kojem živim. S obzirom da imam dvoje male djece nije mi svejedno što moram svakodnevno putovati i strahujem na što će mi svakodnevica ličiti kada se vratim na posao. Voljela bih raditi bliže, ali ne, moram biti sretna što uopće imam posao. Je li to normalno? I ne, ne pitam jel normalno stanje u državi u kojoj moraš biti sretan što uopće imaš posao (jer nije), nego pitam jel normalno da te svaki put kad poželiš nešto više od života netko poklopi sa: budi sretan!
Super pouka za jedno dijete, primjerice, onako - taman da ga dotučemo u pojam jer, eto, jednom rečenicom smo mu postavili granicu dokle smije maštati, posramili smo ga jer je poželjelo više od onoga što ima, jer kuka zbog možda nečeg neophodnog dok neki nemaju ni osnovno. Ne, time nećemo djecu naučiti kako biti skroman niti kako biti sretan. Naučit ćemo ih kako se bojati. Nismo li mogli drugačije im skrenuti pozornost na to kako im trenutno i nije tako loše, možda porazgovarati s njima o tome kako nešto postići, sagledati sve strane.
Uvijek može biti gore, toga smo svi svjesni, a jesmo li svjesni da uvijek može biti i bolje? Bojim se da ne. Budi sret..., ovaj, hoću reći - Budi svjestan!
