Ako želite da dijete manje koristi mobitel – prvo pustite svoj!

Na Zoomu skoro stotinjak roditelja, većinom s ugašenim kamerama, ali prisutnih... bar fizički. Predavač, psiholog specijaliziran za razvoj djece i ponašajne obrasce, počeo je predavanje smireno, profesionalno, uz mnogo razumijevanja. Govorio je o generaciji djece koja sve više vremena provodi pred ekranima, o koncentraciji koja im slabi, o porastu anksioznosti i nemogućnosti da se nose s dosadom, tišinom, i stvarnim životom. Roditelji su klimali (barem oni koji su ostavili kamere uključene), bilježili, slagali se... sve dok nije došao trenutak istine.

Na ekranu se pojavio slajd s rečenicom: „Ako želite da dijete smanji telefon – vi prvi spustite svoj.“ Nastala je tišina. A zatim – lagani egzodus. U roku od nekoliko minuta, sastanak je izgubio trećinu sudionika. Slučajnost? Tehnički problemi? Možda... Ali vjerojatnije – neugodan trenutak samospoznaje.

Odrasli – digitalni ovisnici u poricanju

Današnji roditelji odrasli su u svijetu bez interneta, bez pametnih telefona, bez stalnih notifikacija. Ali s pojavom tehnologije – uhvatili su se u digitalnu zamku čak brže od svoje djece. Možda zato što nisu imali nikakvu pripremu, nikakva pravila, nikakve granice. Tehnologija ih je zatekla nespremne, i za mnoge je postala bijeg – od stresa, od obaveza, od stvarnosti.

I tako je danas sasvim normalno da roditelj:

· provjerava mejlove za večerom,

· odgovara na poruke dok dijete priča o školi,

· objavljuje fotografiju iz parka dok sjedi na klupi – dok se dijete igra samo,

· umjesto da umiruje dijete pričom ili zagrljajem, daje mu tablet „samo na 10 minuta“,

· i na kraju dana – pada u krevet s telefonom, a ne s knjigom ili razgovorom.

U tom kontekstu, djeca samo imitiraju ono što vide. A ono što vide – nije nimalo ohrabrujuće.

Djeca nisu problem. Oni su posljedica.

Često se u medijima i među stručnjacima govori o „digitalnoj pošasti među djecom“. O tome kako su generacije Z i Alfa zavisne od ekrana, kako im pažnja traje kraće od TikTok videa, kako sve više liče na ekrane koje ne ispuštaju iz ruke. Ali što ako pogledamo dublje? Jer djeca nisu sama sebi kupila telefon. Nisu sami instalirali YouTube. Nisu sami odlučili da igraju igrice po četiri sata dnevno.

To su im omogućili – roditelji. Iz umora. Iz osjećaja krivice. Iz želje da ih zabave. Ili – budimo brutalno iskreni – da ih bar na trenutak "skinu s vrata." U tome i jest srž problema. Roditelji često žele rješenja za "dijete na telefonu", a da pri tom ne žele mijenjati sebe. I kada im netko kaže: „Možda bi trebali i vi smanjiti svoje vrijeme za ekranom“, onda kreće obrambeni mehanizam. Ili bježanje. Ili gašenje Zooma.

Foto: Unsplash+

Nema aplikacije za prisutnost

Roditeljstvo nikad nije bilo jednostavno, ali danas je možda teže nego ikada – ne zbog djece, već zbog konkurencije. Konkurenciju danas ne čine ni društvo, ni škola, ni vršnjaci. Konkurenciju roditeljskoj pažnji danas čini – telefon. A ono što je najopasnije – djeca to osjećaju. I dijete koje vas pet puta zove da mu pogledate crtež, a vi kažete „samo da završim poruku“, vrlo brzo prestaje crtati. Ili vas prestaje zvati. A mi se pitamo: "Zašto je odjednom bezvoljno? Zašto se povuklo? Zašto ne komunicira?" Odgovor je često u našem džepu. Ili na našem stolu. Ili u ruci dok listamo feed pun savjeta o tome kako biti bolji roditelj – a zaboravljamo ih primijeniti u stvarnom životu.

Kako izgleda pravo vodstvo u obitelji?

Ne kroz zabrane. Ne kroz aplikacije koje zaključavaju sadržaj. Ne kroz kazne i oduzimanja.

Pravo vodstvo izgleda ovako:

· Kada dijete dođe iz škole – vi odložite mobitel.

· Kada ga nešto muči – slušate ga bez istovremenog gledanja u ekran.

· Kada mu kažete da ne koristi mobitel za večerom – vi prvi poštujete to pravilo.

· Kada vikendom idete van – mobitel ostaje kod kuće.

Jer dijete neće postati digitalno odgovorno ako mu samo govorite. Postat će ako vidi kako izgleda balans. Ako osjeti što znači biti viđen. Ako zna da ste stvarno tu.

Da se ne ugasi Zoom – već navika

Možda bi sljedeći put, kad na roditeljskom sastanku dođemo do neugodnog slajda, bilo dobro da ne gasimo Zoom, nego da ostanemo. Da poslušamo. Da preispitamo. Da se ne branimo – nego da pokušamo. Jer ono što činimo – jače je od onog što govorimo. I ako želimo djecu koja znaju granice, koja imaju balans, koja znaju odabrati stvaran život umjesto virtualnog – moramo im pokazati kako se to radi.

A to počinje vrlo jednostavno. Bez aplikacija. Bez tutorijala. Bez WiFi-a. Samo tako što ćemo – ugasiti svoj telefon. I upaliti prisustvo.

Obiteljski ugovor – jer pravila vrijede za sve

Kada djeci postavljamo pravila, često ih doživljavaju kao kaznu. Ali kada pravila važe za sve članove obitelji – ona postaju dogovor. Postaju dio kućne kulture. Postaju – ugovor. Zato sve više obitelji uvodi nešto što se zove "Obiteljski digitalni ugovor", jednostavan, ali snažan alat koji pomaže da se korištenje tehnologije uredi, a ne demonizira.

U praksi, to može izgledati ovako:

- Ugovor uključuje sve članove obitelji – i djecu i roditelje.
- Dogovaraju se jasna pravila – kada se koriste telefoni, kada se gase.
- Svi poštuju ista pravila – nema "ja mogu jer sam odrasla".
- Ugovor se potpisuje – jer obaveza dobiva na ozbiljnosti.
- Povremeno se preispituje – jer život se mijenja, pa i dogovori se trebaju prilagođavati.

Primjeri pravila mogu biti:

· Telefoni se ne koriste za stolom.

· Nema ekrana sat vremena prije spavanja.

· Vikendom se jedan dan provodi bez mobitela.

· Kada pričamo jedni s drugima – telefoni se spuštaju.

· Svako ima pravo reći: "Sad bih da pričamo bez ekrana." – i da ga se čuje.

Ugovor ne mora biti formalan, može biti napisan rukom i zalijepljen na frižider. Ali ono što mora biti jest uzajaman. Jer dijete koje vidi da mama i tata također spuštaju telefon osjeća se poštovano. A iz poštovanja dolazi i suradnja. I povjerenje.

Manje kontrola – više dogovora

Poanta nije u tome da budemo policajci. Poanta je da budemo vođe s integritetom koji ne traže savršenstvo, već balans. Obiteljski ugovor je prvi korak ka tome. To nije kraj problema s tehnologijom, ali je početak razgovora. A u svijetu u kojem se svi sve manje slušaju, možda je to najvažnije što možemo učiniti.

Autor teksta: Udruga Obitelji3plus
Ovaj dokument izrađen je uz financijsku podršku Ministarstva demografije i useljeništva. Sadržaj ovog dokumenta u isključivoj je odgovornosti Korisnika i ni pod kojim se uvjetima ne može smatrati kao odraz stajališta Ministarstva.