Predstavljamo Daria Hajdinjaka, finalista u kategoriji Tata hranitelj i glasuj za svog favorita!
Posljednjih tjedana pažljivo smo tražili Supertatu! Tko je on? Supertata je onaj koji mijenja pelene kao mađioničar, tata koji može umiriti i uspavati i najplačljivije bebe, onaj koji uspije nahraniti i najveće izbirljivce, koji pjeva najslađe pjesmice i uvijek izvuče najveći osmijeh na licu svoje bebe.
Tražimo tatu koji može živjeti od samo jednog osmijeha malog ljudskog bića u 4 kategorije: Tata koji premata, Tata animator, Tata hranitelj, Tata uspavljivač.
Pročitaj priču o finalistu u kategoriji Tata hranitelj i pomozi nam da odaberemo Supertatu!
Tata koji od svake zdjelice s hranom napravi pravu malu slikovnicu kojoj ne mogu odoljeti ni najveći izbirljivci. Ovaj tata pronađe sto i jedan način da što više obroka završi gdje i treba - u trbuščiću.
Za tatu Daria Hajdinjaka glasuj klikom na Like!
Dario Hajdinjak
Prijavljujem svog supruga Daria za super tatu hranitelja, zašto? Iako boravim s djetetom 24 sata dnevno i stvarno ima dana kad dijete ne želi papati, ali eto... Moj malac od dvije godine jednostavno kad ga nahraniš i kad je sit, i ponekad kad ne želi jesti, uvijek pričeka tatu kad dođe s posla da mu sjedne u krilo i da zajedno papaju. Hranilica kao da ne postoji više.. Bio on sit ili ne, ali s tatom se uvijek prizalogajiti mora.
Nekad je stvarno sit do zuba, ali toliko mjesta se nađe za još koji zalogaj s tatom. S tatom je sve zanimljivije izgleda što se hranjenja tiče. Tu se hrani jedan drugoga, lete avioni, lete ptice, daju se obećanja da će dobiti sve na svijetu ako pojede do kraja, ali spomeni malcu da će se voziti na traktoru, tanjur je za čas prazan. Ima dana kad tatina faca postane i Pablo Picassovo remek djelo od fasadiranja hranom, ali sve se pretrpi samo da je malac nahranjen, zato prijavljujem svog supruga za najboljeg tatu općenito, ali i najboljeg tatu hranitelja. U prilogu šaljem sliku vječite poze tate i sina bilo kad da se jede i bilo što da se jede.
P. S. Tu su u restoranu pa su bili pristojni.
