Mislim da sam poprilično cool mama. Stroga sam tamo gdje treba i nisam mama-davež jer više-manje poštujem kako se osjećaju moja djeca. I sve bi bilo divno i krasno da ne postoji... Mama u djetetovim očima! Kada sam shvatila kako me djeca doživljavaju, zapitala sam se gdje se izgubila mama coolerica i je li uopće ikada postojala?
Mislim si da sam poprilično "cool" mama. Volim kćerima pružiti slobodu izbora i djelovanja gdje god i kad je to moguće. Puštam ih da se igraju u parku dok im se pritom kosa vuče po podu, ne nagovaram ih da dijele poljupce svakome tko im pokaže bombon, dozvoljavam im da glasno viču u pothodnicima. Dopuštam im i da skaču po blatnim lokvicama, da hodaju po uskim zidićima i ne tjeram ih da baš uvijek podijele igračku ako im to ne odgovara. A stroga sam baš tamo gdje treba i nisam mama-davež jer više-manje poštujem kako se osjećaju. U redu, napravim tu i tamo 'koju' greškicu, ali ipak mislim da sam mama s ispravnim stavovima koja se, vrlo često, trudi. I sve bi bilo divno i krasno da ne postoji... Mama u djetetovim očima!
Zavičem tu i tamo
Dijete prvo.
Prve riječi najmlađe kćeri nakon "mama" i "tata" bile su '"PAZI" i "DOĐI". Kako sad to? Očekivala sam svašta, možda i puno gore, a dobila sam ono što sam bila sigurna da je nemoguće. Jedino u što nakon prvih izgovorenih riječi mogu biti sigurna jest da mi je kćer "prepažena"! Meni?! Oličenju "slobodnog odgoja" (barem sam tako mislila).
Dijete drugo.
"Mama, ubrala sam ti cvijet", obratila mi se srednja kćer četverogodišnjakinja.
"Hvala! Čime sam to zaslužila?"
"Zato što se danas nisi derala".
Deranje i ja? U kakvoj je vezi to dvoje? Ok, zavičem tu i tamo, uglavnom jer mi na trenutke živci popuste, ali to je u pravo vrijeme i na pravom mjestu! Ovdje mora da je došlo do neke teže zabune. Tratinčice sam nježno položila u svoju torbicu oko pasa razmišljajući kako će mi dobro poslužiti kao podsjetnik da razmislim o onome što mi je upravo rečeno.
Kakvi smo zapravo roditelji?
Dijete treće.
Nakon iscrpnih traganja i preispitivanja, pomirila sam se i s činjenicom da imam šestogodišnjakinju koja jednostavno ne voli maženje i poljupce. Ipak, ponekad ne odolim pa joj stisnem poneki poljubac u koljeno (ni slučajno u lice!), a onda dobijem svoje: "Jooooooj mama, ti bi sve samo ljubila! Ti bi sigurno i drek pomazila!" (uz obavezno kolutanje očima).
Dakle, u očima svoje djece ja sam:
- Mama "PAZI-DOĐI"
- Mama "Danas se nisi derala"
- Mama "Ti bi sve samo ljubila!"
I kad promotrim opise koje sam dobila, ni jedan ne odražava mamu-coolericu s početka priče! I pitam se gdje se "ta" izgubila?! I je li uopće ikada i postojala? I tko će nam reći kakvi smo zapravo roditelji? Možda djeca, jednog dana kada nam pokažu u što su stasali...
Crtamo si, pišemo i volimo se (ne nužno uz previše poljubaca)!
