Powered by:
Koordiniran rad i suradnja djeteta i njegove obitelji, učitelja te stručnih suradnika, odnosno, obitelji s jedne strane i škole s druge strane ključni su za ostvarenje punog potencijala djece s teškoćama u razvoju...
Djeca i mladi s teškoćama u razvoju trebaju pomoć članova obitelji, zajednice u kojoj žive i društva u cjelini u prevladavanju prepreka za ravnopravno sudjelovanje u društvu. Djeca s teškoćama u razvoju su djeca koja imaju određene probleme koji im onemogućavaju određene aktivnosti i utječu na ostale segmente njihovog razvoja. Najčešće su u pitanju djeca s:
- intelektualnim teškoćama,
- tjelesnim teškoćama (oštećenja vida i sluha, kronične bolesti, oštećenja organa i organskih sustava, invaliditet)
- poremećaji u ponašanju i oštećenja mentalnog zdravlja
- poteškoćama u učenju (disleksija, disgrafija, diskalkulija),
- višestrukim teškoćama u psihofifizičkom razvoju (više navedenih teškoća).
Tko je pogođen?
Poremećaji u razvoju javljaju se među svim rasnim, etničkim i socioekonomskim skupinama. Nedavne procjene u Sjedinjenim Državama pokazuju da otprilike svako šesto ili oko 17% djece u dobi od 3 do 17 godina ima jedan ili više razvojnih poremećaja, kao što su:
- ADHD,
- poremećaj iz autističnog spektra
- cerebralna paraliza
- gubitak sluha
- intelektualne poteškoće
- poteškoće u učenju
- oštećenje vida
- druga kašnjenja u razvoju.
Društvo ima ključnu ulogu
U Hrvatskoj u osnovnim i srednjim školama te posebnim odjelima pri tim školama ima oko 10 000 djece s poteškoćama u razvoju. Od njih je oko 40% djece s disleksijom (teškoće u čitanju i govoru) i disgrafijom (teškoće u pisanju), a hiperaktivnih je oko 15%. Djeci s teškoćama u razvoju potrebno je osigurati primjerenu podršku. Svaka vrsta teškoća otežava djetetove odnose i komuniciranje s roditeljima, odgojiteljima, učiteljima i vršnjacima te tako ometa djetetovu sposobnost razvoja i učenja, no važno je osiguravanje uvjeta i potpore za ostvarivanje maksimalnog razvojnog potencijala djeteta s poteškoćama u razvoju. Pored prilagođavanja odgojno-obrazovnog programa kod ove djece je važno pružiti podršku emocionalnom razvoju, u razvoju pozitivne slike o sebi i o drugima, u razvijanju motivacije za uspjeh i učenju općenito.
Stručni suradnici, pedagozi, psiholozi ili defektolozi, u radu s takvom djecom imaju veliku ulogu u razvijanju samostalnosti i neovisnosti o tuđoj pomoći u učenju, u smanjenju nesigurnosti i straha od odgovaranja, u suzbijanju agresivnosti kao odgovora na probleme u školskom okruženju, prije svega na izdvojenost i ruganje u grupi vršnjaka, u eliminiranju problema pri čitanju i učenju, u razvijanju realnih očekivanja u vezi s vlastitim uspjehom ili neuspjehom kao i u izboru srednje škole. Navedeno zahtjeva koordiniran rad i suradnju djeteta i njegove obitelji, učitelja te stručnih suradnika.
Život s poteškoćama u razvoju
Djeca s poteškoćama u razvoju trebaju zdravstvenu zaštitu i zdravstvene programe iz istih razloga kao i svi ostali - da bi ostali dobro, aktivni i dio zajednice. Imati poteškoće ne znači da osoba nije zdrava ili da ne može biti zdrava. Biti zdrav znači isto za sve nas - poboljšati se i ostati dobar kako bismo mogli voditi puni, aktivan život. To uključuje posjedovanje alata i informacija za donošenje zdravih odluka i znanje o prevenciji bolesti.
Važnost podrške roditeljima
Majka djeteta s poteškoćama u razvoju, Larisa Porčić Filipaj napisala je: "Danas je jako teško i izazovno biti dobar roditelj, pa čak i u „idealnim“ uvjetima. Očekivanja su sve veća kako za djecu tako i za roditelje. Imidž, prestiž, nadmetanje, ispunjavanje vlastitih neostvarenih snova i ambicija kroz dijete, svakodnevni stres, frustracije... Sve su to stvari koje nas roditelje pritišću, a mi uzročno-posljedično pritišćemo svoju djecu. Zastanite na trenutak i pokušajte zamisliti uz sve to i borbu za zdravlje djeteta, za prihvaćenost, za osnovna ljudska prava, borbu protiv straha od neizvjesne budućnosti."
Upravo stoga, važno je da država, ali i društvo sustavno pomažu i brinu za obitelji djece s poteškoćama u razvoju te im pružaju adekvatnu podršku i po potrebi psihološku pomoć. Zbog neprilagođenih obrazovnih programa, često se odgađa upis u školu. To je često teško prihvatiti i roditeljima, pa ih često muči osjećaj krivice i frustriranosti što nerijetko osjeti i samo dijete. Ono što je bitno je da roditelji što je prije moguće potraže stručnu pomoć ukoliko već na predškolskom uzrastu kod svog djeteta primijete neke teškoće u razvoju.
Također, naglasimo važnost psihološke pomoći roditeljima i obiteljima djeteta s poteškoćama u razvoju. Podsjetimo, postoje brojne udruge kojima se roditelji djece s poteškoćama u razvoju mogu obratiti. Hrabri telefon za mame i tate je mjesto na kojem se svaki roditelj i druga odrasla osoba zabrinuta za dobrobit djeteta može obratiti kako bi porazgovarala sa stručnom osobom ili potražila savjet kako postupiti ili se postaviti u određenoj situaciji vezanoj uz dijete. Podršku roditelji djece s teškoćama mogu dobiti i u nastavno kliničkom centru Edukacijsko – rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Komunikacijom i suradnjom s edukacijskim rehabilitatorima i drugim stručnjacima možete dobiti potrebnu podršku za dijete s teškoćama, kao i za cijelu obitelj!]
Unicef navodi da je "za djecu s razvojnim teškoćama ključno da imaju podršku stručnjaka od najranije dobi. Podrška koju dobiju na vrijeme za njih znači razliku između prilike da razviju svoj puni potencijal i budu aktivni članovi društva i života na margini." Roditelji i škola i šira zajednica trebali bi se usmjeriti ka prepoznavanju i jačanju individualnih snaga i sposobnosti djece s teškoćama u razvoju i na pronalaženju načina njihovog sudjelovanja u svim aspektima društva i društvenog života.
Naklon svim hrabrim, neustrašivim, upornim i borbenim majkama lavicama!
Izvori: www.unicef.org , www.gov.hr
