Dobar odgoj ne vidi se samo u tome hoće li netko reći „molim“ i „hvala“. Ponekad ga otkrivaju sasvim obične rečenice koje pokazuju da osoba zna priznati pogrešku, poštovati tuđe osjećaje, postaviti granicu ili ponuditi pomoć.
Ono što naučimo od roditelja ne ostaje samo u djetinjstvu. Nosimo to sa sobom u prijateljstva, ljubavne veze, na posao i u svakodnevne susrete s ljudima.
Dobar odgoj pritom nije samo znati reći „molim“ i „hvala“. Vidi se i u tome možemo li priznati da smo pogriješili, prihvatiti tuđe osjećaje, ponuditi pomoć ili reći „ne“ kada nešto ne želimo.
Ovih devet rečenica dobar su primjer.
1. „Promijenio/la sam mišljenje“
Nije svima lako priznati da više ne misle isto. Posebno ako su odrasli u domu u kojem su se pogreške teško prihvaćale ili se od djece očekivalo da uvijek sve naprave kako treba.
Ako dijete, s druge strane, zna da ne mora uvijek biti u pravu da bi bilo prihvaćeno, lakše će i kasnije reći: „Predomislio sam se.“ Neće to doživjeti kao poraz, nego kao sasvim normalnu stvar.
Takvi ljudi lakše slušaju druge, prihvaćaju drukčija mišljenja i spremni su priznati kada su nešto krivo procijenili.
2. „Kako mogu biti bolji/a?“
Slično vrijedi i za kritiku. Ako je svaka dječja pogreška završavala vikom ili kaznom, nije neobično da odrasla osoba na svaku primjedbu odmah zauzme obrambeni stav.
Djeca koja su mogla pogriješiti, a zatim uz pomoć roditelja shvatiti što mogu napraviti drukčije, uče da kritika ne mora biti napad.
Zato im je kasnije lakše pitati: „Kako mogu biti bolji?“ umjesto pod svaku cijenu dokazivati da nisu ništa skrivili.
3. „Molim“
Jedna mala riječ, a puno govori.
Pristojnost i poštovanje prema drugima uče se odmalena. A kada ih dijete zaista usvoji, „molim“ neće govoriti samo učiteljici, šefu ili nekome od koga nešto treba.
Govorit će ga svima jer mu je takav način ophođenja prema ljudima jednostavno normalan.
4. „Drago mi je što smo se upoznali“
Nekom je sasvim prirodno prići nepoznatoj osobi, predstaviti se i započeti razgovor, dok je drugima već sama pomisao na to neugodna.
Naravno, dio toga ovisi o osobnosti, ali socijalne vještine također se uče. Djeca koja su odmalena pozdravljala goste, predstavljala se i razgovarala s odraslima imala su priliku vježbati takve situacije.
Roditelji ih nisu morali spašavati od svake neugode. Dopuštali su im da je ponekad osjete i shvate da se mogu s njom nositi.
5. „Dopusti da ti pomognem“
Pomoći nekome nositi vrećice, pridržati vrata ili zastati jer vidimo da se netko muči sitnice su koje nas gotovo ništa ne koštaju.
I upravo se kroz takve male stvari često vidi obzirnost prema drugima.
Ljudi koji su odmalena učili primjećivati potrebe drugih neće ponuditi pomoć samo kada im to savršeno odgovara. Ponekad će si i malo zakomplicirati dan kako bi nekome drugome olakšali njegov.
6. „Hvala“
„Hvala“ izgovorimo bezbroj puta, ali prava zahvalnost ipak je nešto više od pristojnosti.
To znači primijetiti da je netko uložio vrijeme, trud ili pažnju u nešto što je napravio za nas. Može biti riječ o partneru koji je nakon napornog dana skuhao večeru ili osobi koja nam je učinila sasvim malu uslugu.
Ljudi koji su odmalena učili cijeniti ono što drugi rade za njih manje će takve stvari uzimati zdravo za gotovo.
7. „U redu je da se tako osjećaš“
Ponekad, kada nam se netko povjeri, odmah počnemo nuditi rješenja. Ili ga pokušavamo uvjeriti da situacija nije toliko strašna.
Ali nekad čovjeku ne treba ni savjet ni rješenje. Treba mu samo netko tko će ga saslušati.
Djeci kojoj je bilo dopušteno osjećati ljutnju, tugu, strah ili razočaranje kasnije može biti lakše napraviti isto za druge. Ne moraju odmah „popravljati“ njihove emocije. Mogu jednostavno reći: „U redu je da se tako osjećaš.“
8. „U redu je, razumijem“
Odbijanje nikome nije ugodno. Ali velika je razlika između toga da nas nešto zaboli i toga da zaključimo kako s nama nešto nije u redu zato što smo čuli „ne“.
Djeca koja nisu bila posramljivana zbog svake pogreške lakše nauče da loš ishod nije isto što i osobni neuspjeh.
Netko nas može odbiti. Možemo pogriješiti. Nešto može završiti drukčije nego što smo željeli. I svejedno možemo reći: „U redu je, razumijem“ i nastaviti dalje.
9. „Ne“
Samo dvije slova, a nekima ih je nevjerojatno teško izgovoriti.
Osobe koje su odmalena znale da ne moraju ugađati drugima kako bi zaslužile ljubav i pažnju često se lakše zauzimaju za sebe i u odrasloj dobi.
Znaju odbiti nešto što ne žele, postaviti granicu na poslu ili u odnosu i pritom ne osjećati potrebu napisati cijeli esej kojim će objasniti svoju odluku.
Jer dobar odgoj nije samo naučiti dijete da poštuje druge. Jednako je važno naučiti ga da poštuje i sebe, piše Yourtango.
