Mamaaa. Mamaaaaaaa. Ma-maaaaaaa! I tako stoput dnevno, u svim pozama i tonalitetima, od ljutitog alta do veselog koloraturnog soprana. Evo i sad, dok pokušavam napisati ovaj tekst. A baš mi je lijepo započeo dan, skuhala sam u miru svoju prvu kavu, zapisala prve rečenice u svom prvom tekstu o majčinstvu.
I baš kad sam krenula misli prenositi na papir, zvoni dobro poznati alarm. Ma-maaaaa.
I s prvim "mamakanjem" kreće tipični majčin dan... Princeza se probudila gladna i žedna, ne zna što će obući, ne zna gdje su joj papuče, a i čini se da je cijelu noć smišljala pitanja kojima će me najranije ujutro rešetati. Sve sam rutinski odradila i upalila joj omiljeni crtić. Ne osuđujte me. Polako nastavljam pisati ovu priču i piti svoju sad već hladnu kavu.
“I s prvim "mamakanjem" kreće tipični majčin dan...”
Razmišljala sam o temi, vagala o aspektima majčinstva o kojima bih mogla pisati, na koji je način utjecalo na moj život i taman kad sam htjela zagrepsti ispod površine, gospođica je svojim najnovijim ispadom, uzrokovanim dramatičnim gubitkom plastičnog leda s vrha Elzina čarobnog štapića, osim cijelog mog popodneva, odredila i temu.
Temu o blaženom majčinstvu, punom radosti, prekrasnih crteža i čupavih Loli lutkica, u kojem apsolutno ništa ne ide po planu. Ali baš ono - ništa.
Portfolio mi je prije Ene bio više nego solidan - pola sam života čuvala dvanaest godina mlađeg brata i osamnaest godina mlađu sestru. Imala sam tako sve informacije u malom prstu, savladala sve tehnikalije zahvaljujući kojima sam u vlastito majčinstvo ušla prilično samouvjereno.
Ipak, kao odgojno upućena starija sestra zaboravila sam najvažniji detalj - u jednom, za živce očito ključnom trenutku dana, štafetu sam predavala pravim skrbnicima, našim roditeljima, koji su rješavali sve tekuće probleme. Ta "sitnica" mi je po putu nekako promaknula - Mama nikad ne predaje štafetu, a majčinstvo je životni maraton.
Mislila sam u početku da je to samo još jedan u nizu menadžerskih zadataka koje ću ja, velika multitaskerica, savladati kao od šale. Napravila sam idealan plan, odabrala najbolji krevetić, kupila najfunkcionalnija kolica, babyphone, električnu izdajalicu, sva čuda tehnologije, bočice, dudice, kapi za grčeve, pelene Pampers Pure, ma deluxe doček. Na vrijeme sam sve organizirala, proučila literaturu, poslušala predavanja Ranka Rajovića i muža uputila u sve tajne dobrog roditeljstva, a onda se dogodio - život.
“Iluzija o meni kao supermami kojoj je majčinstvo u malom prstu izblijedjela je s prvom neprospavanom noći i temperaturom 39.”
Iluzija o meni kao supermami kojoj je majčinstvo u malom prstu izblijedjela je s prvom neprospavanom noći i temperaturom 39.
Krenulo je novo poglavlje u kojem je mega-proračunata menadžerica postala kuharica, spremačica, doktorica, vatrogasac, enciklopedija i, da ne zaboravim, detektiv u svakodnevnoj potrazi za izgubljenim "blagom". A izgubljeno blago relativan je pojam. Jedan dan je to mašna za kosu, drugi dan čarape, a treći - moji živci.
Zbog njih mantram da ću drugo dijete sigurno "odgojiti da bude samostalnije".
I već znam da neću, jer sreća djeteta i taj sjaj u očima koji prati pronalazak izgubljene igračke otapaju i najveći led.
Ajme, leeeed. Trebam pronaći taj j***** Elzin led.
Mamaaaaaaaaaaaaa.
Mislim da sad zove bez razloga, iz navike. A kad se samo sjetim kako sam sretna bila kad je prvi put izgovorila tu riječ. Čekala sam trideset i kusur godina da to čujem, a kad se dogodilo, kao da je Jelena Lešić izvukla sedmicu s mog listića.
Kad je prvi put artikulirala zvonko ”mama”, odmah sam, naravno, poslala set video snimki svim svojim prijateljicama, bakama i djedovima, rodbini i znancima... Tek nakon odaslanog gigabajta sjetila sam se svih svojih (meni tada bez djece) napornih prijateljica koje su moj mobitel znale "počastiti" s dvadesetak fotografija svog djeteta kako jede štapiće. Ptičja, žablja perspektiva, štapić iz svih kutova, profilna, portretna, landscape fotografija... A svaka ista. Postala sam i ja punopravna članica njihova, a sad mog kluba.
Uživam u članstvu dok u sebi ponavljam kako slike i videa tuđe djece nisu nikom zanimljivi - osim ako je tvoje dijete mali Jozo. Ali ne zato jer je Jozo posebniji od ostale djece s godinu dana (iako je presladak), već zbog činjenice da mali Jozo tamani mladi luk kao da je najslađa čokolada. Sve ostalo, toplo preporučujem, šaljite samo svojim najbližima, pogotovo ako serijal sa štapićima ima više nastavaka nego Casa Del Papel.
“Taman kad pomisliš da si skužila pravila igre, evo ti nove lekcije, bez uputstava.”
Nego, htjela sam pisati o tome kako me majčinstvo oplemenilo, naučilo nesebičnom davanju. U majčinstvu ne možeš izbjeći patetiku čak ni ako si inače krajnje nepatetičan.
Bez obzira na to što je najteži i najemotivniji posao koji najviše iscrpljuje, nije baš znanstvena fantastika ako se prepustiš majčinskom instinktu, zaboraviš na kritički nastrojena savjetodavna tijela koja te bombardiraju i samo vjeruješ sebi i svojoj intuiciji.
OK, i pedijatru.
Htjela sam napisati da se više ne sjećam osjećaja usamljenosti, ali otišla sam skroz u drugom smjeru od planiranog. E, takvo je i majčinstvo. Taman kad pomisliš da si skužio pravila igre, evo ti nove lekcije, bez uputstava. Jedina je konstanta golema bezuvjetna ljubav koju osjećaš. I koliko god ta mala stvorenja bila sebična, ljubav koju ti vraćaju vrijedi svake besane noći.
“Jedva čekaš da zaspu, a onda umjesto da se posvetiš sebi nerijetko provedeš večer gledajući u stare fotke svoje bebe.”
O da, jedva čekaš da zaspu, a onda umjesto da se posvetiš sebi nerijetko provedeš večer gledajući u stare fotke svoje bebe kako jede štapiće. Set fotografija identičan onome kojem sam se maločas narugala.
I ne znam precizirati što mi je majčinstvo donijelo, a da ne zvuči klišej.
Kako opisati o kojoj tajni se radi, kakva je to čarolija u kojoj me mala haharica, koja mi je zakomplicirala život, nagnala na to da poželim još jednu ovakvu koja će uporno, iz petnih žila, vikati "Mamaaaaaaaa".
Evoooo meeeee, stižeeem. Što sam danas, detektiv ili vatrogasac?
....Vjerojatno oboje.
