Mama Sandra Vuk, učiteljica u drugom razredu osnovne škole, opisuje kako i kod kuće vodi malu školu i to za svoju kćer, koja će uskoro napuniti šest godina. Pročitajte što sve u njoj uče!
EI je pred šestim rođendanom. Od jeseni joj se smiješi škola. Na njenu žalost (ili sreću) mama joj je učiteljica. Znam što joj je potrebno za bezbolni ulazak u svijet školstva. Mnogi će odmah početi sa savjetima kako previše očekujem ili da pustim drugima da učine taj posao. Ima i treća verzija onih koji govore kako je ovo stari i zaostali sustav školovanja i neka ju pripremam za nešto novo.
A ja okružena s 23 drugaša mogu reći da ljudi samo sanjare ili žive od slika s Interneta misleći da će se nešto samo dogoditi preko noći. Iskreno, promjena školstva moju EI možda će zahvatiti negdje u 5. ili 6. razredu i sve to u idealnim uvjetima i u trenutku kad će država to moći omogućiti (prvenstveno financijski). Do tada EI mora savladati neke osnovne stvari (ne čitati i pisati).
Zašto smo otvorili školu kod kuće?
Na moju žalost, vrtić je "duha" gdje se ništa ne mora, ništa konkretno ne radimo, nemamo organiziranih aktivnosti, a "malu školu" rješavamo uz vježbenice. Zato sam se u dogovoru s njom odlučila na našu malu "domaću školu".
U prvi tren bila sam zabrinuta kako će ona sve to prihvatiti, ali nakon naših pet dana učenja mogu izreći da je to jedna od najboljih odluka koje sam donijela.
EI točno zna kada je naše vrijeme. Jako je sretna jer je to naše vrijeme. Ima svoju pernicu, svoje boje, svoje škarice i za nju jako važno svoje mjesto za stolom gdje to radimo.
Od čitanja do presvlačenja
Kako izgleda ta naša priprema? Sastoji se od niza aktivnosti u trajanju od 10-15 minuta. Prvo čitamo globalno. To je čitanje gdje su neke riječi zamijenjene slikom. Ona slova prepoznaje već nekih godinu dana. To ju jako veseli. Nakon pročitanih pet rečenica ponosno traži da naglas pročita i da nam svima pokaže što je naučila.
Sljedeća aktivnost je vezana uz spoznavanje okoline i prirodnih pojava. Jučer smo pokušali povezati njenu spoznaju o voću i povrću s pojmovima o godišnjim dobima, i na kraju razvrstati što je voće, a što povrće. Na kraju je odlučila i naslikati jednu krušku koja je stajala ispred nas.
Četvrta aktivnost koju jako voli su škarice i rezanje s njima. Rezali smo određene oblike i tražili parove u bojama i oblicima.
EI ima jako dobar sluh. Već godinu dana ide na folklor. Ali u vrtiću taj segment je nedodirnut. Mi pjevamo uz CD za prvi razred. Po sluhu, ili kako kaže metodika, pjevamo jekom.
Na kraju vježbamo skidanje i oblačenje. To joj najteže pada, ne može se nikako presvuči brže od 15 minuta, a kad sam joj rekla da je zimi potrebno skinuti i "štrample", pogledala me pogledom koji ubija.
Na kraju, što smo obje zaključile - negdje putem odrastanja izgubile smo iz vida olovku i finu motoriku. Crte su neravne, teško spaja pa su točkalice najbolje rješenje u ovim našim prvim susretima. A i svakim danom vježbanjem otkrivamo neke nove igre olovkom.
Što sam ja naučila u ovoj maloj školi?
Ono što je super je da pokazuje izuzetnu volju, zadovoljstvo učinjenim, da odsjedi 30 – 40 minuta i sluša me širom otvorenih očiju. Da već sada priča o školi kao o nečemu lijepome što je očekuje.
Ja sam ponovo naučila učeći svoje dijete da su djeca djeca, da djeca vole red i strukturu u kojoj će znati što im je i kako činiti, da voli učiti novo, bilo da su to neke nove pojave, aktivnosti, pjesme ili samo igre koncentracije koje ju vesele.
Naučila sam o samoj sebi da imam strpljenja. I nakon dugog dana u školi i nakon 23 pitanja, nakon buke i galame, imam i nadalje strpljenja i vremena za nju, za vrijeme koje provedemo zajedno i baš uživam u tom homeschoolingu.
