Postporođajna depresija ne mora izgledati kao neprestano plakanje ili nemogućnost ustajanja iz kreveta. Žena može brinuti o djetetu, obavljati svakodnevne obveze i izvana djelovati kao da je sve u redu, a istodobno prolaziti kroz ozbiljne emocionalne teškoće.
Rođenje djeteta donosi velike promjene u život cijele obitelji. Uz ljubav i radost, majčinstvo može biti praćeno nesigurnošću, strahom, iscrpljenošću i osjećajima o kojima mnoge žene teško govore. Dok se pozornost okoline usmjerava na novorođenče, potrebe majke nerijetko padaju u drugi plan.
No kako razlikovati prolaznu postporođajnu tugu, poznatu kao baby blues, od postporođajne depresije? Može li se depresija pojaviti mjesecima nakon poroda, kako prepoznati znakove upozorenja i kada je potrebno potražiti stručnu pomoć? O tome smo razgovarali s Fadilom Kulenović, dr. med., specijalisticom psihijatrije, koja objašnjava zašto briga o mentalnom zdravlju majke treba početi već tijekom trudnoće, koliko je važna podrška okoline i zašto traženje pomoći nije znak slabosti.
Gdje završava uobičajeni „baby blues”, a počinje postporođajna depresija? Koji su znakovi zbog kojih bi žena ili njezina obitelj trebali potražiti pomoć?
Postporođajna tuga ili baby blues vrlo je česta pojava koja se prema istraživanjima javlja u 50 do 80 posto žena već u prvim danima nakon poroda. Očituje se pojačanom emocionalnom osjetljivošću, plačljivošću, promjenama raspoloženja, razdražljivošću i osjećajem nesigurnosti. Simptomi se u pravilu pojavljuju nekoliko dana nakon poroda i spontano povlače unutar dva tjedna. Mogu trajati od nekoliko sati do nekoliko dana. Smatra se da nagli pad razine hormona nakon poroda, posebice progesterona i estrogena, fizička iscrpljenost i emocionalna prilagodba na novu ulogu značajno doprinose razvoju postporođajne tuge.
Važan je sustav podrške koji obitelj s novorođenčetom ima, kao što je iznimno važno to da majka ima punu podršku partnera. Danas su roditelji većinom odvojeni od svojih primarnih obitelji i često se u početku putovanja roditeljskim putevima snalaze sami. Potrebno je cijelo selo da bi se odgojilo jedno dijete. Ali ne zaboravimo, potrebno je cijelo selo da se osnaži jedna majka. Za razliku od postporođajne tuge koja je prolazna, postporođajna depresija je stanje koje zahtijeva stručnu procjenu i pomoć.
Rizični čimbenici za razvoj postporođajne depresije su depresivni poremećaj tijekom trudnoće, anksioznost tijekom trudnoće, stresni životni događaji, niska razina podrške, iskustvo depresivnog poremećaja u osobnoj ili obiteljskoj anamnezi. Iako je jedan od kriterija za postavljanje dijagnoze postporođajne depresije razvoj simptoma unutar četiri tjedna od poroda, ne treba smetnuti s uma da su majke u riziku od razvoja depresivnog poremećaja i nekoliko mjeseci nakon porođaja. Simptomi postporođajne depresije za razliku od simptoma postporođajne tuge su izraženiji, dulje traju i otežavaju svakodnevni život. Mogu uključivati trajnu tugu, prazninu ili beznađe, gubitak interesa i zadovoljstva, izraženu krivnju i osjećaj bezvrijednosti, tjeskobu, razdražljivost, teškoće koncentracije, teškoće spavanja čak i kada postoji prilika za odmor, promjene apetita, povlačenje iz odnosa, teškoće povezivanja s djetetom ili stalnu sumnju u vlastitu sposobnost brige o njoj/njemu. Ako su tegobe prisutne, traju, pogoršavaju se ili narušavaju funkcioniranje, potrebno je potražiti stručnu procjenu i pomoć.
Kod određenih simptoma poput misli o samoozljeđivanju i suicidalnih misli te simptoma postporođajne psihoze ne treba čekati, pomoć treba potražiti odmah. U Zagrebu, u sklopu kliničkih bolničkih centara i kliničkih bolnica, u hitnoj psihijatrijskoj ambulanti možete dobiti hitnu psihijatrijsku pomoć, svaki dan, od 0 do 24 sata. Hitna psihijatrijska pomoć je dostupna i u općim bolnicama.
Kako postporođajna depresija zapravo može izgledati? Može li žena izvana djelovati kao da dobro funkcionira i brine se o djetetu, a istodobno prolaziti kroz ozbiljnu depresiju?
Može. Žena može uredno brinuti o djetetu, obavljati kućanske poslove i odgovarati na poruke, a istodobno osjećati duboku prazninu, napetost i iscrpljenost. Depresija ne izgleda uvijek kao neprestano plakanje ili nemogućnost ustajanja iz kreveta. Ponekad se skriva iza velikog napora da sve bude besprijekorno i da nitko ne primijeti koliko je teško.
Jesu li žene koje su i prije trudnoće ili poroda imale depresiju, anksioznost ili druge psihičke teškoće pod većim rizikom od postporođajne depresije? Postoje li još neke skupine žena koje su posebno izložene riziku?
Povećan rizik imaju žene koje su ranije imale depresiju, osobito nakon prethodnog poroda, te one kod kojih su se depresivni ili anksiozni simptomi pojavili tijekom trudnoće.
Važni su i obiteljska povijest depresije ili bipolarnog poremećaja, nedostatak podrške, partnerske teškoće, stresna ili traumatična iskustva, komplikacije tijekom trudnoće i poroda, zdravstvene teškoće djeteta. Dugotrajna neispavanost može dodatno opteretiti psihičko zdravlje. Ipak, depresija se može razviti i bez očitih čimbenika rizika. Uredna trudnoća, željeno dijete i stabilan život ne isključuju mogućnost bolesti.
Ženama koje su već imale psihičke teškoće koristan je razgovor s psihijatrom pri planiranju trudnoće ili na njezinu početku. Tako se unaprijed može dogovoriti praćenje i plan podrške.
Mnoge se žene boje priznati da nakon poroda nisu sretne, da im je svega previše ili da žale za životom prije majčinstva. Zašto se o takvim osjećajima tako teško govori i kada oni postaju razlog za zabrinutost?
Majčinstvo je u društvu snažno idealizirano. Od žene se često očekuje da rođenjem djeteta osjeti potpuno ispunjenje, bezuvjetnu sreću i prirodnu sigurnost u novoj ulozi. Međutim, psihološka prilagodba na majčinstvo mnogo je složeniji proces. Rođenjem djeteta žena ne dobiva samo novu ulogu, nego se mijenja i njezin odnos prema vlastitom tijelu, vremenu, slobodi, partnerskom odnosu i osobnom identitetu. Posve je razumljivo da uz ljubav i zadovoljstvo povremeno osjeti tugu za prijašnjim načinom života, strah od odgovornosti ili potrebu za vlastitim prostorom. U psihološkom smislu govorimo o ambivalentnim osjećajima – sposobnosti da prema istoj životnoj situaciji istodobno osjećamo različite, pa i suprotstavljene emocije. Takvi osjećaji sami po sebi nisu znak psihičkog poremećaja.
Voljeti svoje dijete ne znači da žena mora voljeti svaki trenutak majčinstva. Mislim da je upravo tu potrebno najviše mijenjati društvena očekivanja: dopustiti ženama da govore o stvarnom iskustvu majčinstva, bez potrebe da opravdavaju vlastite osjećaje. Razlog za zabrinutost nastaje kada tuga, tjeskoba, krivnja ili beznađe postanu trajni, intenzivni i počnu preuzimati svakodnevicu. Idealizirana slika majčinstva često otežava priznanje da je pomoć potrebna. Prostor za iskren razgovor zato je važan dio podrške.
Može li postporođajna depresija dovesti do suicidalnih misli? Koji znakovi upozoravaju na to da je žena u ozbiljnoj ili neposrednoj opasnosti?
Postporođajna depresija, osobito u težim oblicima, može biti praćena suicidalnim mislima. One se mogu ispoljavati kao osjećaj da život više nema smisla, uvjerenje da bi obitelji bilo bolje bez majke ili kao konkretna razmišljanja o samoubojstvu. Na takve simptome uvijek treba ozbiljno reagirati. Posebno zabrinjavaju izraženo beznađe, intenzivan osjećaj krivnje i bezvrijednosti, naglo pogoršanje psihičkog stanja, izražena agitacija, konkretan suicidalni plan ili pripreme za samoubojstvo.
Potrebno je razlikovati i postporođajnu depresiju od postporođajne psihoze, rijetkog, ali vrlo ozbiljnog psihijatrijskog stanja. Ono može uključivati sumanuta uvjerenja, halucinacije, izraženu smetenost, dezorganizirano ponašanje i nagle promjene raspoloženja. Takvo stanje zahtijeva hitnu psihijatrijsku intervenciju.
Važno je razlikovati i neželjene, zastrašujuće intruzivne misli o mogućem ozljeđivanju djeteta, koje se mogu javiti u sklopu anksioznih i opsesivno-kompulzivnih smetnji, od stvarne namjere ili psihotičnih uvjerenja. Sama prisutnost intruzivne misli ne znači da je majka opasna, ali zahtijeva pažljivu stručnu procjenu.
Ako postoji neposredan rizik od samoubojstva ili ozljeđivanja djeteta, potrebno je odmah organizirati hitnu medicinsku pomoć, a majku ne ostavljati samu. Najvažnije je da žena zna kako o takvim mislima smije govoriti otvoreno. Njihovo prešućivanje može povećati rizik, dok razgovor i pravodobna stručna pomoć otvaraju mogućnost sigurnog liječenja.
Što partner, obitelj ili prijatelji mogu napraviti kada primijete da se žena povlači, mijenja, osobito ako sama ne traži pomoć?
Bliske osobe često prve primijete promjene u ponašanju žene. Ona može postati povučenija, razdražljivija, manje zainteresirana za aktivnosti u kojima je prije uživala ili djelovati trajno iscrpljeno i zabrinuto.
Prvi i najvažniji korak jest pokazati iskreno zanimanje za njezino emocionalno stanje. Pitanje „Kako si?” može biti mnogo važnije nego što se na prvi pogled čini. Pritom je važno ostaviti prostor za odgovor koji nije nužno pozitivan. Nerazumijevanje okoline može dodatno pojačati osjećaj krivnje i usamljenosti.
Podrška uključuje i konkretnu pomoć – preuzimanje dijela brige o djetetu, kućanskih obveza, omogućavanje odmora, pratnju na liječnički pregled. Ako žena odbija razgovor ili pomoć, važno je ostati prisutan, bez osuđivanja, ali i ne zanemariti ozbiljne simptome. Partner i obitelj ne trebaju preuzeti ulogu terapeuta. Njihova je uloga prepoznati promjenu, ponuditi podršku i pomoći ženi da dođe do stručne procjene. Majci nije potrebno samo govoriti da nije sama. Potrebno je organizirati život oko nje tako da doista ne bude sama u teretu roditeljstva.
Koliko dugo nakon poroda možemo govoriti o postporođajnoj depresiji? Može li se prvi put javiti mjesecima nakon rođenja djeteta?
Postporođajna depresija ne mora se pojaviti neposredno nakon poroda. Simptomi se mogu razvijati postupno, tijekom prvih tjedana ili mjeseci, a u kliničkoj praksi perinatalnog mentalnog zdravlja posebno se prati razdoblje do godinu dana nakon rođenja djeteta.
Važno je razlikovati ovo šire kliničko razdoblje od užih vremenskih kriterija koji se koriste u pojedinim dijagnostičkim klasifikacijama. Neke se žene u prvim tjednima nakon poroda relativno dobro prilagode novim okolnostima, a teškoće se pojavljuju kasnije, primjerice kada početna podrška obitelji oslabi, kada se nagomila kronični umor ili kada se pojave dodatni životni stresori. Ponekad žena svoje simptome dugo pripisuje neispavanosti i iscrpljenosti, smatrajući da su oni neizostavan dio majčinstva. Zbog toga depresija može ostati neprepoznata mjesecima.
Važno je naglasiti da se depresivni poremećaj može razviti i nakon prve godine djetetova života. Neovisno o vremenu nastanka, simptome je potrebno prepoznati i liječiti. Psihičko zdravlje majke zaslužuje pažnju i onda kada prođu prvi mjeseci, kada prestanu čestitke, posjeti i početna podrška okoline.
Kako se danas liječi postporođajna depresija? Koje su mogućnosti liječenja i može li se terapija, uključujući lijekove kada su potrebni, provoditi tijekom dojenja?
Postporođajna depresija može se uspješno liječiti, a izbor terapije ovisi o težini simptoma, ranijoj psihijatrijskoj anamnezi, psihološkim potrebama žene i njezinim životnim okolnostima. Kod blažih oblika važnu ulogu ima psihoterapija, osobito kognitivno-bihevioralna za koje postoje dobri dokazi učinkovitosti.
Psihoterapija može pomoći ženi razumjeti emocionalne promjene tijekom trudnoće i nakon poroda, smanjiti osjećaj krivnje, prepoznati vlastite potrebe i razviti načine suočavanja sa stresom. Također omogućuje rad na promjenama osobnog identiteta, partnerskog odnosa i očekivanjima vezanima uz majčinstvo. Kod umjerenih i težih depresivnih epizoda često je potrebno farmakološko liječenje, samostalno ili u kombinaciji s psihoterapijom.
Jedno od čestih pitanja jest može li se uzimati antidepresiv tijekom dojenja. Odgovor je da postoje antidepresivi koji se mogu primjenjivati tijekom dojenja uz odgovarajuću stručnu procjenu. Odabir lijeka uvijek je individualan i ovisi o prethodnom odgovoru na terapiju, zdravstvenom stanju majke i djeteta te drugim kliničkim okolnostima.
Potreba za liječenjem depresije ne znači automatski da treba prekinuti dojenje. Pritom je važno procijeniti i rizike neliječene depresije. Ne treba zaboraviti da je cilj liječenja oporavak žene, očuvanje njezina zdravlja i omogućavanje kvalitetnog kontakta s djetetom. Majka ne mora birati između vlastitog psihičkog zdravlja i dobrobiti djeteta. Pravilno odabrano liječenje može štititi oboje.
Što biste poručili majkama koje osjećaju da nešto nije u redu, ali se zbog srama, osjećaja krivnje ili straha da će ih se smatrati lošim majkama boje potražiti stručnu pomoć?
Prije svega, poručila bih im da njihovi osjećaji zaslužuju biti shvaćeni ozbiljno. Majčinstvo je velika životna promjena, a emocionalne teškoće koje se pritom mogu pojaviti nisu odraz njihove vrijednosti kao osobe niti sposobnosti da vole svoje dijete. Često upravo žene koje osjećaju snažnu odgovornost prema djetetu najteže sebi dopuštaju priznati da im je potrebna pomoć. Pokušavaju izdržati, zadovoljiti sva očekivanja i ne opterećivati druge.
Patnja ne nestaje i ne prestaje zato što je skrivamo. Važno je znati da postporođajna depresija nije osobni neuspjeh, nego zdravstveno stanje koje možemo prepoznati i liječiti. Nije potrebno čekati da žena više ne može ustati iz kreveta ili brinuti se o djetetu kako bi njezine teškoće postale dovoljno ozbiljne da zaslužuju pažnju. Traženje stručne pomoći nije priznanje nesposobnosti, nego čin odgovornosti prema sebi i vlastitoj obitelji.
Željela bih da svaka majka zapamti jednu jednostavnu činjenicu: Ne morate biti stalno sretni da biste bili dobra majka. Ne morate sve moći sami. I ne morate čekati da postane nepodnošljivo kako biste potražili pomoć. Briga o psihičkom zdravlju majke istodobno je i briga o zdravlju djeteta. Mentalno zdravlje majke važno je od prvog dana.
Vaše zdravlje važno je i nakon poroda. Emocionalna stabilnost, tjelesni oporavak i psihičko zdravlje majke su važni i zaslužuju pažnju jer majka je prvi prozor kroz koji dijete gleda svijet. Njen pogled je prvi pogled u kojem se dijete zrcali.
