Powered by:
“Ali zašto ne?” pitanje je koje je gotovo svaki roditelj barem jednom čuo pred policom s igračkama, slatkišima ili nečim što je djetetu baš tog trenutka postalo apsolutno neophodno. Iako nam je često najlakše samo reći 'ne', upravo takve svakodnevne situacije mogu biti odlična prilika da djecu bez velikih predavanja počnemo učiti o novcu, izborima i odgovornosti.
Scenarij je poznat gotovo svakom roditelju. Ušli ste u trgovinu po kruh, mlijeko i još nekoliko sitnica, a pet minuta kasnije vaše dijete stoji pred policom s igračkama držeći nešto što mu je, sasvim iznenada, postalo apsolutno potrebno za nastavak života. Slijedi pitanje: “Mama, možemo li kupiti ovo?”, a nakon vašeg “ne danas”, stiže ono još teže: “Ali zašto?”.
Ponekad ćemo odgovoriti da je preskupo, ponekad da već ima dovoljno igračaka, a ponekad ćemo, samo da izbjegnemo pregovore nasred trgovine, jednostavno reći: “Zato što sam ja tako rekla.” I nema roditelja koji barem jednom nije poželio da razgovor tu završi. No upravo se iza tog dječjeg 'zašto?' krije odlična prilika za jednu puno važniju životnu lekciju.
Razgovor o novcu ne mora značiti opterećivanje djece računima, kućnim budžetom ili financijskim brigama odraslih. Naprotiv, djeca mogu postupno učiti da novac nije neograničen resurs, da svaki izbor ima posljedicu i da ne možemo - niti trebamo - imati sve što poželimo istog trenutka.
“Nemamo novaca” nije jedini mogući odgovor
Kada dijete poželi nešto što nećemo kupiti, roditelji često posegnu za najjednostavnijim objašnjenjem: “Nemamo novaca za to.” No ono malom djetetu može biti prilično zbunjujuće, osobito ako nekoliko minuta kasnije vidi kako karticom plaćamo punu košaricu namirnica.
Umjesto toga možemo reći: “Danas smo došli kupiti druge stvari”, “To nije nešto na što ćemo sada potrošiti novac” ili “Možemo zapamtiti što želiš pa razmisliti o tome kasnije.” Razlika se možda čini malom, ali poruka je važna. Novac nije nešto što se jednostavno 'ima' ili 'nema', nego nešto o čemu donosimo odluke.
Upravo je sposobnost donošenja informiranih i promišljenih odluka jedan od važnih dijelova financijske pismenosti. OECD-ov okvir financijskih kompetencija za djecu i mlade naglašava da djeca postupno trebaju razvijati ne samo znanje o novcu nego i ponašanja i stavove koji će im pomoći da jednog dana samostalno upravljaju vlastitim financijama. A prvi korak može biti sasvim jednostavno pitanje: Treba li mi to ili to samo želim?
Želja nije isto što i potreba - ali ni želje nisu 'loše'
Djeci često pokušavamo objasniti razliku između želja i potreba. Hrana, dom i školske potrepštine su jedno, dok su nova igračka ili još jedan par tenisica nešto sasvim drugo. Ali pritom nije potrebno stvarati dojam da je željeti nešto pogrešno. Svi imamo želje - i djeca i odrasli. Puno je korisnije naučiti dijete da ne mora svaka želja automatski i odmah biti ispunjena.
Ako dijete danas želi novu igračku, možemo zajedno razgovarati o tome želi li je dovoljno da bi zbog nje pričekalo nešto drugo. Ako bira između dvije stvari, možemo ga pitati koja mu je važnija i zašto. Ako već kod kuće ima nešto slično, možemo razgovarati o tome koliko će novu stvar zaista koristiti. Time ga ne učimo samo odnosu prema novcu. Učimo ga strpljenju, postavljanju prioriteta i promišljanju prije odluke.
I, budimo realni, odgovor ponekad i dalje može biti jednostavno 'ne'. Financijska pismenost ne znači da svaku kupnju moramo pretvoriti u obiteljsku panel-raspravu usred trgovine.
Najbolje lekcije često počinju pričom
Problem s financijama je u tome što su mnogi pojmovi djeci potpuno apstraktni. To je posebno izraženo danas, kada rijetko gledaju kako novčanice prelaze iz jedne ruke u drugu. Vide kartice, mobitele i kupnju jednim klikom, zbog čega lako mogu steći dojam da se novac jednostavno - pojavi.
Kako onda objasniti nešto još složenije, poput planiranja za budućnost, ulaganja, fondova ili prinosa? Pomažu im priče i metafore.
Fond, primjerice, djetetu možemo približiti kao veliki zajednički vrt u koji mnogo ljudi donosi svoje sjemenke. O vrtu se brine, potrebno mu je vrijeme da raste, a cilj je da jednoga dana donese plodove. Tako dijete može početi razumijevati ideju dugoročnog razmišljanja i prinosa, bez kompliciranih definicija koje mu u toj dobi ne znače mnogo.
Važno je pritom ostaviti prostor i za pitanja. Što znači čekati? Zašto razmišljamo o budućnosti? Što se može dogoditi kada donesemo jednu, a što kada donesemo drugu odluku?
O novcu se može učiti i u kazalištu
Upravo su priča, mašta i emocije polazište novog projekta namijenjenog najmlađima. Erste Plavi i Mala scena vam predstavljaju 'Za novčić više', dječju predstavu inspiriranu Dickensovom 'Božićnom pričom', koja kroz humor, emocije i fantastično putovanje govori o novcu, ali još više o odlukama koje donosimo.
Predstava prati škrtog Albija koji je uvjeren da bogatstvo znači gomilati novčiće i čuvati ih podalje od svih. Susreti s Duhom Prošlosti, Duhom Sadašnjosti i Duhom Budućnosti postupno ga navode da preispita svoje odluke i razmisli o tome što novac zapravo znači - i kakve posljedice način na koji ga koristimo može imati za nas i druge.
Djeca se kroz radnju susreću i s pojmovima poput kamata, posudbe, ulaganja i mirovine, ali oni dolaze kroz humor, likove i situacije koje mogu razumjeti. Jednako važna ostaje i druga strana priče: empatija, zajedništvo i spoznaja da vrijednost života ne možemo mjeriti količinom stvari koje posjedujemo.
Ne moramo imati sve da bismo imali dovoljno
Možda je upravo to jedna od najvažnijih poruka koju možemo prenijeti djeci kada razgovaramo o novcu. Ne trebamo kod njih stvarati strah od trošenja, niti ih uvjeravati da je željeti lijepe stvari površno, ali ih možemo naučiti da zastanu i razmisle. Da shvate kako kupnja jedne stvari ponekad znači odustajanje od druge. Da neke ciljeve vrijedi čekati. I da imati mogućnost nešto kupiti ne znači automatski da to trebamo učiniti.
Zato sljedeći put kada usred trgovine čujemo ono neizbježno “Ali zašto mi to ne možeš kupiti?”, možda ne trebamo osjećati krivnju zato što je odgovor 'ne'.
Možemo ga pretvoriti u pitanje: “Što ti misliš - zašto bi bilo dobro da ovo kupimo, a zašto možda ne?” Odgovor vjerojatno neće uvijek biti onaj kojem smo se nadali. Možda ćemo dobiti i vrlo uvjerljivo objašnjenje zašto je baš još jedan plišanac pitanje života ili smrti. Ali ako dijete polako učimo da prije odluke zastane, promisli i bira, već smo napravili nešto puno važnije od toga da mu objasnimo koliko nešto košta. Dali smo mu prve alate da jednog dana samo donosi dobre odluke o vlastitom novcu.
