Sunčano proljetno popodne, prije otprilike godinu i pol dana, moj jedinac i ja smo sami kod kuće, trudim se uspavati ga na sve načine, ne ide nam baš najbolje.U zamračenoj sobi nosim ga u naručju, pjevam „Baby shark“, gasim jedini izvor svjetla, noćnu lampu (možda mu smeta), prestajem pjevati „Baby Shark“ (možda mu to smeta), mijenjam tempo njihanja (možda mu pak to smeta) trčim za nekakvom mušicom po sobi (možda mu ona smeta).

Unatoč svojskom trudu malac nevaljalac ne odustaje, dakle budniji ne bi bio ni da sam mu prethodno dala u bočici Red Bull pomiješan sa crnom kavom, a ne mlijeko. Odustajem, skupljam sebe i svoje crne kolutove ispod očiju u toalet i nanesem malo šminke, presvučem se, presvučem malcu nevaljalcu pelenu, majicu koja je već mokra od sline (zubići), spremim nekoliko stvarčica u kolica i krenemo nas dvoje u šetnju.

majčinstvo Biti majka: Očekivanja su jedno, a stvarnost potpuno drugo

Negdje na pola puta malac nevaljalac usne snom pravednika, ja sretna i presretna se sjetim kako se je upravo ovih dana otvorio moj omiljeni sandwich bar, koji radi samo sezonski i odlučim da ću ići na jedan sendvič. Ugodno se zavalim u stolicu i naručim si omiljeni sendvič - šunka, sir i za prilog majoneza i puno kukuruza. E pa moj najdraži i najljepši kao da je znao, točno u trenucima kad je jelo stiglo on se počeo buditi (a nije baš veseljak kad se tek probudi). Nekako sam pokušala manevrirati između ljuljanja kolica nogom (jedino tako miruje), hranjenja njega jednom rukom i hranjenja sebe drugom rukom. Majoneza je curila na sve strane, kukuruzi su ispadali, ali se ja nisam dala.

Virus 'mamećeg' natjecanja prešao je na djedove

U to vrijeme mom stolu prilazi jedan sredovječni gospodin, stane iznad mene i nešto promrmlja.

Ja ispalim: Molim? (punih usta naravno, ostavši bez dva kukuruza koja su mi ispala iz usta). 

On: Šeta li?

Ja: Ko šeta li?

On: Pa mali.

Ja : Moj mali?

On: Da.

Ja: Ne.

On: Zašto?

Ja: Zato što ima 8 mjeseci (osjetim da mi se majoneza cijedi niz ruku)

On: Šteta, moj unuk šeta. Znate gospođo, treba s djetetom raditi, potaknuti ga, držati ga za ruke i šetati, neće vam tako nikad prohodati.

Akcija: Podijelite priču 'Čini se da svi znaju odgajati moju djecu, osim mene'

Ja: (razmišljam trebam li se upuštati sa gospodinom u raspravu o smjernicama pedijatara i tomu da se dijete ne smije natezati, vući za ruke i prisiljavati da hoda, no odlučim da mi je ipak pametnije to izbjeći, jer osim što moj topli sendvič i nije više tako topli, mislim da moram djetetu presvući pelenu)

Ne učite dijete sjediti i hodati, to ometa motorički razvoj

Ok, baš ste sretnici. (okrenem se i nastavim žvakati)

Gospodin potapša mog jedinca po glavi i nastavi dalje.

A meni padne na pamet u tom trenutku kako je 'mameće' natjecanje zarazno, širi se i na bake i djedove, poput nekog virusa.

Kad smo postali tako opterećeni i kompetitivni da ne možemo prihvatiti da je svako dijete različito i predivno na svoj način

Ok, do sad sam se naslušala onog „Spava li tvoj? Moj spava čitavu noć od kad smo došli iz rodilišta“, „Ima li koji zubić?  Moj ima tri, prvi dobio s mjesec i pol“, „Kako dohrana? Moja jede sve od 4. mjeseci“, „Guguče li? Moj je s 3mj rekao TATA“, „Koliko kila je bilo na zadnjem vaganju kod pedijatrice? Moja ima više“. Aliiii, do sad nikad to nisam čula od nikog nego od mama, tako da je ovo s djedom bio svojevrsni šok.

Kad smo postali tako opterećeni i kompetitivni da ne možemo prihvatiti da je svako dijete različito i predivno na svoj način? Neka djeca brže usvajaju kognitivne vještine, a neka motoričke, međutim sve u svoje vrijeme. Je li zaista toliko bitno da dijete dobije sve zube s 5 mjeseci? Ono je tad naprednije, vrjednije? Kad prelazimo granicu ponosa na svoje dijete do izdizanja iznad ostalih? Živimo li mi kroz svoju djecu i namećemo li im od samog rođenja neke svoje neostvarene ciljeve i komplekse?

Kolumna: Vedrana Prevendar Mi roditelji stalno se natječemo čije je dijete prvo prohodalo ili progovorilo

Biti ponosan na svoje dijete je najnormalnija stvar na svijetu, poticati ga na pozitivne aktivnosti i na napredovanje je isto najnormalnija stvar na svijetu, usudila bih se reći i dužnost roditelja. No isto tako je najnormalnija stvar na svijetu prihvaćati to svoje dijete i s „manama“, nisu sva djeca talenti za sport, matematiku, ples, karate, plivanje, jezike... jednako kao i odrasli, nismo svi za sve. Nema dvije iste osobe na ovom svijetu, svi smo unikatni, kao i naša dječica. Nikad nemojte uspoređivati svoje dijete s drugom djecom, osim u parametrima razvoja zadanim od pedijatara.

Zašto se trudnice u svemu natječu kao da je trudnoća olimpijska disciplina