Svako peto dijete bilo je seksualno zlostavljano: Lažu li djeca i što kad nam se dijete povjeri?
Pri samom spomenu seksualnog zlostavljanja djece većini ljudi ledi se krv u žilama. Nezamislivo nam je da bi se netko seksualno uzbuđivao na dijete, a kamoli da bi takve svoje impulse pretočio u djelo. Ta normalna ljudska reakcija gađenja i odbojnosti spram ideje seksualnog zlostavljanja djece istovremeno može biti jako opasna - osnažuje ideju da se seksualno zlostavljanje djece ne događa, ili se barem ne događa u našoj okolini, čini da previdimo očite znakove i simptome, da budemo nepovjerljivi prema djeci koja nam se povjere. U isto vrijeme djeci koja imaju iskustva seksualne zlostave takve reakcije potenciraju ionako izražen sram, osjećaj krivnje i stigme. Koliko god nam bilo teško prihvatiti činjenicu da se seksualno zlostavljanje djece događa, nužno je znati za sve nas koji živimo i radimo s djecom i mladima - svako peto dijete (bilo) je žrtva seksualnog zlostavljanja.
Dječaci više šute zbog straha od stigme homoseksualnosti ako ih zlostavlja muškarac
Statistika je neumoljiva. Kada radimo anonimna istraživanja (Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba), doznajemo da su svaka četvrta djevojčica i svaki šesti dječak nekad u životu bili izloženi seksualnom zlostavljanju. Kada gledamo prijave i sudske presude, čini se da se radi o puno manjem broju djece i mladih iz jednostavnog razloga – oni šute. Šute iz srama, krivnje, osjećaja ljubavi i odanosti prema zlostavljaču koji je najčešće djetetu bliska osoba i/ili osoba od autoriteta, straha da im se neće vjerovati, da će se njih okriviti, da će oni biti odgovorni ako se raspadne obitelj, ako zlostavljač završi u zatvoru, osjećaja da će biti trajno stigmatizirani u društvu i slično. Osobito često šute dječaci, koji nastoje preuzeti mušku rodnu ulogu po kojoj je manje svojstveno biti žrtvom, koji se boje stigme homoseksualnosti ako ih zlostavlja muškarac (što je znatno češće slučaj) i kod kojih su puno jasniji znakovi spolnog uzbuđenja ako je do njega došlo (erekcija, ejakulacija), što izaziva posebno intenzivan sram i doživljaj vlastite krivnje za zlostavljanje. Prosječno vrijeme od zlostavljanja do razotkrivanja je 10 do 16 godina.
Važno je znati i da seksualno zlostavljanje nije samo penetracijski spolni odnos. Ono može uključivati dodirivanje, ljubljenje, lizanje djeteta po intimnim dijelovima tijela, traženje djeteta da dodiruje i/ili masturbira, ljubi, liže odraslu osobu, izlaganje djeteta neprimjerenim seksualnim sadržajima (radnjama, izjavama, komentarima, slikama, snimkama), snimanje dječje pornografije i slično. Dakle, bilo koje seksualizirano ponašanje prema djetetu ili izlaganje djeteta seksualizaciji spada u seksualno zlostavljanje djeteta.
Što sve spada u zlostavljanje djece?
Zlostavljači su najčešće bliske osobe
Nevina pusa djetetu, maženje djeteta ili pusa roditelja u usta pred djetetom nisu seksualno zlostavljajuća ponašanja. Seksualno zlostavljanje određeno je razlikom u znanju, moći i zadovoljenju. Odrasla osoba uvijek ima više znanja i moći od djeteta, a u slučaju zlostave doživljava seksualno zadovoljenje iz ponašanja koje čini. Dijete, čak i ako naizgled pristaje na spolni odnos, ne može dati zreli pristanak, stoga ideja da je u redu ako se dijete nije usprotivilo, nije točna.
Suprotno čestim stavovima koji vjerojatno proizlaze iz filmova, ali i ljudske potrebe da druge dijelimo na dobre (nama bliske i poznate) i loše, seksualni zlostavljači djece u jako malom broju slučajeva su djetetu nepoznate osobe koje koriste nasilje (ispod 10% slučajeva). Puno češće radi se o bliskoj osobi, roditeljskoj figuri (očuh, otac) i figuri autoriteta (učitelj, svećenik, trener…) koja se upušta u cijeli proces zavođenja djeteta. Kroz ostvarivanje posebne bliskosti i odnosa s djetetom, razvijanja osjećaja ljubavi, povezanosti i posebnosti njihovog odnosa, seksualni zlostavljač osvaja djetetovu lojalnost i osigurava da ga se neće razotkriti.
Koriste: iskrivljavanje stvarnosti (npr. „To rade svi tate i kćeri“), poticanje srama i krivnje (npr. „Pa i tebi je bilo lijepo, i ti si to htio“), poticanje bespomoćnosti (npr. „Ionako ti nitko ne bi vjerovao, ja sam cijenjen u zajednici, a ti si nitko i ništa“), prijetnje (npr. „Ako kažeš nekome, ubit ću tebe/mamu“) i zastrašivanje (npr. „Ako nekome kažeš, završit ćeš u domu“).
Lažu li djeca?
Djeca iznimno rijetko lažu o seksualnom zlostavljanju. Čak i kad to čine, obično su pod pritiskom i nagovorom neke odrasle osobe, proživljavaju seksualno zlostavljanje od strane neke druge osobe ili prolaze neko drugo vrlo teško i traumatsko iskustvo, što također zahtjeva brigu i pomoć stručnjaka. Puno je veća šteta ne vjerovati djetetu, nego mu vjerovati, čak i ako priča koju govori nije u potpunosti točna, što je, ponovno naglašavam, jako rijetko.
Koje su posljedice?
Posljedice seksualnog zlostavljanja za djecu i mlade brojne su i razorne, a javljaju se na planu emocija, mišljenja, socijalnih, partnerskih odnosa i ponašanja. Od svih vrsta zlostavljanja, za žrtve seksualnog zlostavljanja najveći je rizik od razvoja teške depresije i suicida. To ne znači da se žrtve ne mogu oporaviti. Mogu, ali trebamo što ranije prepoznati znakove zlostavljanja i adekvatno reagirati.
Istraživanja i klinička praksa sustavno pokazuju da je najbolji prediktor oporavka djeteta od spolnog zlostavljanja ponašanje nezlostavljajućeg roditelja, za kojeg je važno da djetetu vjeruje i da mu je iskrena podrška, nasuprot tome da odbaci dijete, a prikloni se zlostavljaču. Zatim je važno da je dijete što prije uključeno u tretman stručnjaka mentalnog zdravlja, da ga što manje ljudi što manje puta ispituje o iskustvima zlostavljanja (npr. na policiji i na sudu) te da društvo što prije prepozna i javno prizna da ono što se dogodilo nije krivnja djeteta, nego počinitelja, da ga se adekvatno kazni i da se dijete ponovno može početi osjećati sigurno. Kada sudski postupak traje godinama, a tretman djeteta duže nego kazna počinitelja, društvo u cjelini šalje djetetu groznu poruku, što je važno što prije mijenjati.
Udruga Lavice: 'Pedofili doživotno trebaju biti u Registru'
Kada posumnjati da je dijete žrtva seksualnog zlostavljanja?
Dijete može imati ranice i crvenilo u području genitalija, no to nije toliko često koliko bi se očekivalo. Više se znakova može vidjeti u ponašanju djeteta, primjerice povlačenje, burno reagiranje pri nevinom tjelesnom kontaktu, prekrivanje tijela širokom odjećom, pretjerano seksualizirano ponašanje (dodirivanje, masturbacija u javnosti i sl.) i zanimanje za seks koje nije razvojno primjereno, otpor djeteta prema provođenju vremena s određenom osobom, promjene u ponašanju djeteta nakon kontakta s određenom osobom, odlučno odbijanje djeteta da prespava kod određene osobe ili s njom ostane nasamo, uključivanje seksualnih sadržaja u igru i crteže, seksualizirano ponašanje prema drugoj djeci, samoozljeđivanje, teškoće spavanja, promjene u apetitu, preplavljujuća anksioznost, depresivna simptomatologija… Iako nijedan od tih znakova ne mora sa sigurnošću značiti da je dijete seksualno zlostavljano, mogu biti poticaj da se s djetetom razgovara i da se u slučaju sumnje potraži stručno mišljenje i pomoć.
Djecu je dobro od rane dobi učiti granicama intime, tome što su dobri, a što loši dodiri, tko su osobe koje smiju dijete dirati ispod gaćica (npr. mama dok pomaže u kupanju), a tko su osobe koje ne smiju dirati dijete ispod gaćica, što dijete može reći ako ga netko dodiruje na način koji mu nije ugodan ili nije sigurno je li primjeren (NE), kome se može povjeriti o tome i zatražiti pomoć i tako dalje. Znanje i jasno pokazivanje djetetu da se i o tome može razgovarati s roditeljima od velike je važnosti te olakšava razotkrivanje ako jednom dođe do seksualnog zlostavljanja.
Masturbacija kod djece: što je normalno, a kada se zabrinuti?
Što kad vam se dijete povjeri?
Bilo da ste roditelj, druga odrasla osoba u životu djeteta ili stručnjak, dijete vas je odabralo s razlogom. Znači da vam vjeruje, da se s vama osjeća sigurno i dobro, da osjeća da vam je bezuvjetno stalo i da ste dovoljno jaki da sve podnesete, što je zapravo divna povratna informacija za vaš odnos i divno je za dijete koje proživljava traume da ima osobu poput vas u svom životu.
Djeca koja su seksualno zlostavljana obično su puna srama i krivnje i nije im lako govoriti o tome. Dajte vremena, djetetu i sebi. Postavljajte otvorena pitanja, primjerice 'Reci mi više o tome', budite strpljivi i dozvolite djetetu i da ne ispriča sve detalje ako ne želi. Razotkrivanje je proces, a ne događaj. Nemojte ulaziti u detalje koje dijete ne želi samostalno podijeliti niti na bilo koji način utjecati na priču djeteta, kako bi kasnije moglo dati što više vjerodostojan iskaz. Vjerojatno će vas preplaviti emocije i dijete će to primijetiti, može vas pitati ili nastojati samo zaključiti kako se osjećate prema njemu. U redu je da kažete djetetu kako se osjećate, ali s jasnom porukom da to nema veze s njim i da ćete se vi za to pobrinuti, primjerice: „Jako me potreslo ovo što čujem. Ljuti me i rastužuje što si to proživljavao. Žao mi je što nismo primijetili i prije ti pomogli. Ne ljutim se na tebe. Duboko ću udahnuti i malo se smiriti. Važno mi je da te čujem dalje i da budem tu za tebe“.
Važno je da dijete od vas čuje tri poruke: vjerujete mu, ničim što je učinilo ili nije učinilo nije krivo za zlostavljanje (ili bilo što drugo, npr. što se nije ranije povjerilo - da je moglo, bi) i odsad nadalje ćete ga zaštititi.
"Nemoj nikome reći"
Mnoga djeca od vas će tražiti da ono što su vam rekla ostane tajna i to je nešto na što nikako ne smijete pristati. Neki odrasli obećaju djeci da će ostati tajna pa onda ipak prijave zlostavljanje, što šteti odnosu povjerenja koje dijete u vas očito ima kad vam se odlučilo povjeriti. Čak i ako dijete negoduje, ljuti se, boji se, odbija reći više ako neće ostati tajna, važno je da mu jasno i nedvosmisleno kažete da ćete ga zaštititi i prijaviti zlostavljanje, koliko god vam tada bilo teško. Postoji razlika dječje želje i potrebe. Koliko god dijete možda željelo zadržati tajnu, njegova je potreba da ga se zaštiti od zlostavljanja. Priča koju čujemo od djeteta bez odgode se treba prijaviti nadležnom Centru za socijalnu skrb i policiji, a sve eventualne dokaze (poput poruka u mobitelu) važno je sačuvati.
Brinite o sebi. Podijelite s nekim kroz što prolazite ako se zateknete u ovoj situaciji. Bilo bi dobro razgovarati i sa stručnjakom, kako bi vama bilo lakše, ali i kako biste bili bolja podrška za dijete. Ova tema i razgovor s djetetom, šok, nevjerica, krivnja što nismo ranije primijetili, ljutnja i bespomoćnost, rušenje vjerovanja o bliskim osobama, vjerovanja u pravedan svijet, sudski postupci, promjene u obiteljskoj dinamici, nošenje s teškim stanjima djeteta… Sve nas to može posredno traumatizirati i jedino je odgovorno brinuti o sebi u toj situaciji.