Vjerojatno je svaka mama doživjela neku scenu nalik ovoj. Tata je s djetetom, dijete je divno, igra se, ne cendra, zabavlja se, dobro je raspoloženo. I to traje neko vrijeme. A onda u prostoriju kroči mama i sve se mijenja. Dijete najednom trči prema mami, kao da ga je dosad netko maltretirao, kao da je cijelo vrijeme bila drama i sad je napokon dočekalo spas – mamu.

Nije iz inata Bebine prve riječi: zašto prije kažu 'tata' nego 'mama'? Znanstvenici imaju objašnjenje.

I onda se svi okrenu mami s „onim“ pogledom i komentiraju nešto u stilu „Eto, razmazila si ga/ju, kad tebe nema sve je super, ti dođeš i odmah drama…“ A takve komentare jako voli svaka mama…

No, evo što ćemo reći – da, djeca su često „najgora“ pred mamama. Da, djeca često najviše plaču pred mamama. Da, djeca često pokažu svoje najgore lice i svoje najlošije raspoloženje pred mamama. I ne, nije stvar u tom da su razmažena, niti da im mama najviše dopušta, niti da pred mamom glumataju i dramatiziraju. Dapače, čak je obrnuto.

Nedavno je provedena studija kojoj je bio cilj proučiti kome se djeca obraćaju u trenucima nevolje (i razdobljima sreće) i zašto, prenosi portal Psychology Today. Ono što su istraživači željeli ustanoviti je li vjerojatnije da će djeca komunicirati sa svojim primarnim roditeljem (tj. roditeljem koji provodi najviše vremena s djetetom i najviše se brine) ili roditeljem s kojim su najviše povezani, kao i je li vjerojatnije da će djeca tražiti majku ili oca. Posebno su se usredotočili na to određuju li djetetove emocije kojeg će roditelja potražiti, odnosno traže li drugog roditelja kada su u nevolji ili kada su sretni.

Zaključak do kojeg su došli istraživači bit će jasan i logičan svakoj mami – kad je dijete uznemireno, veća je vjerojatnost da će komunicirati sa svojim primarnim skrbnikom. Primarni skrbnik, očekivano, u većini je slučajeva mama – ona koja obavlja većinu zadataka oko brige za dijete i provodi više vremena s malim djetetom. Osim tog, što je primarni skrbnik jači, veća je vjerojatnost da će mala djeca potražiti baš tog roditelja kada su u nevolji.

Ono što je zanimljivo je da nije bilo bitno je li dijete bolje i više povezano s mamom ili tatom, odnosno kom je više privrženo – važno je bilo jedino tko je primarni skrbnik, odnosno tko se više skrbi za dijete. Dakle, čak i kad je dijete više povezano s tatom, ako je mama primarni skrbnik, dijete će se u nevolji prije obratiti mami. Ipak – kad se radi o smirivanju i tješenju, tu bolje rezultate ima uvijek onaj roditelj s kojim su više povezani.

Kada su djeca sretna, jednako je vjerojatno da će komunicirati s bilo kojim skrbnikom - nije važno je li to primarni skrbnik ili skrbnik s kojim su više povezano i kojem su više privrženi.

Sve u svemu, istraživanje je pokazalo da će dijete u trenutcima kad se osjeća loše, nesigurno, plačljivo – potražiti mamu, i to bez obzira na to je li više privrženo mami ili tati. To je zapravo ono što djecu često ispituju, pa djeca kažu da – više vole mamu. To uopće ne mora biti istina, ali je to ono što djeca osjećaju zato što su im mame primarni skrbnici.

Ova studija ima svojih manjkavosti, naravno, jer su u svim proučavanim obiteljima mame bile primarni skrbnici. Nisu ciljano tražili takve obitelji, nego je takav bio rezultat.

Dakle, ona priča s početka teksta je sasvim logična. Ako je dijete imalo uzrujano, ako se ne osjeća savršeno dobro, ako mu se jednostavno plače, ljutito je ili ima kakav sličan osjećaj – otići će mami i mami pokazati sve to. Ako mu tata, na primjer, ne da keks dok je s tatom, ne da mu nešto što silno želi (s razlogom, bilo kojim), dijete će sve te osjećaje „izbaciti iz sebe“ u trenutku kad vidi mamu.

I tako, eto, mama sve pokvari. Mama „pokvari“ dijete koje je bilo savršeno dobro raspoloženo. No, da, sad je jasnije, zar ne?

Samo je jedna mama Mama snimila kako se njena beba tješi kad ona nije pored nje. Topimo se!