Zbog velikog broja iseljenih građana iz Hrvatske, sve više naših žena rađa u europskim gradovima. Naša čitateljica S. rodila je u Frankfurtu i prošla porođaj bez ikakvih psihičkih i fizičkih trauma. Trajao je više od 17 sati, ali uz nju je cijelo vrijeme bio njezin muž, nije doživjela epiziotomiju koje se silno bojala, nije dobila ni drip ili gel.

Njezina prijateljica u Splitu je imala porod zbog kojeg više ni ne pomišlja na novu trudnoću. Zbog toga je mama S. odlučila podijeliti svoju priču, ali i ostati anonima kako ne bi doživjela osude okoline. Donosimo njezinu priču u cijelosti. 

Pošalji nam svoju priču o porodu na e-mail info@miss7mama.hr ili Facebook.

'Liječnica me pomilovala po ruci, mislila sam da me žali'

Počet ću od samog početka trudnoće. Ne znajući da sam trudna, zbog urinarne infekcije otišla sam na hitnu. Tada nisam imala zdravstveno osiguranje, njemački jezik nisam pričala dovoljno dobro i odlazak na hitnu bio je jedina opcija. Nakon obavljenih pretraga rekli su mi da sam trudna i za čas sam se našla na stolu gdje je mlada liječnica potvrdila trudnoću, ali i veliku cistu. Pozvala je drugu, stariju liječnicu koja me pregledala i rekla da imam cistu, ali i da je to normalno i da će se to samo riješiti, čestitala mi je, a zatim me je na moje opće čuđenje, pomilovala po kosi i ostatak razgovora milovala po ruci.

Mama Ivana De Mol 'U Nizozemskoj sam se na porodu osjećala kao kraljica'

To je za mene bio čin koji se NE DOGAĐA i sjećam se da sam bila uvjerena da nešto nije u redu, da me liječnica žali. Odmah sam to ispričala prijateljici koja cijeli život živi u Njemačkoj i kada sam joj rekla da mislim da nešto nije u redu jer me liječnica milovala, ona se od srca nasmijala i pitala odakle ja to dolazim, jer je to ovdje potpuno normalno. Otišla sam na pregled u Frankfurt liječniku koji predaje na sedam fakulteta i veliki je stručnjak. Ciste više nije bilo i trudnoća je tekla u najboljem redu.

'Moj najveći strah je bio epiziotomija'

Moj najveći strah u vezi poroda je bio EPIZIOTOMIJA! Ne, ja ne želim da me "režu" i ne vjerujem da to neću ni osjetiti, kako žene pričaju. Pitala sam liječnika postoji li način, bilo što kako bih izbjegla rezanje, a on mi odmah objasnio: "Postoji, ići ćete u 33. tjednu trudnoće u razgledavanje bolnice, tamo ćete reći kakav porod želite i odmah im recite da ne želite epiziotomiju i neće vas rezati". Mislim si, sarkastičnog li starca! i pomislim: "Neće me onda rezati, ali ću popucati?!"

"Popucat ćete?? To se ne događa, ovdje za to ide tužba bolnici! Samo recite ranije da nećete epiziotomiju, tražite porođaj u kadi i oni će se potruditi da vas ne režu, iako to ovdje ni nije praksa, osim u iznimnim slučajevima", objasnio mi je liječnik. 

Mama Vedrana 'Zbog pucanja i više od 100 šavova, nakon poroda počinje moja noćna mora'

'Sjedi, lezi, šetaj, CTG, pregled i tako u krug satima'

U 33. tjednu trudnoće dobila sam uputnicu za bolnicu. Tamo sam dala svoje podatke, djetetove, potpisala da se slažem da dijete odmah cijepe, pregledala odjel i sobe. U 38. tjednu, sata iza ponoći puknuo mi je vodenjak. I ne pukne kao u filmu, da se odjednom nađeš u lokvi vode, nego curi polako, a tekućina je bez boje i mirisa. Dolazim u bolnicu, bila sam otvorena dva centimetra, nedovoljno. Sjedi, lezi, šetaj, CTG, pregled i tako u krug satima. Oko šest sati ujutro trudovi su dolazili svakih šest minuta, trudovi šibaju, ja se ne otvaram. Čekaj još. Muž je, dakako cijelo vrijeme bio uz mene.

Imala sam nalakirane nokte na rukama, nitko nije obratio pažnju na to, a kamoli da mi je netko nešto rekao. Na cijelom odjelu se nalaze police s flaširanom vodom za rodilje, piju kada požele. Neograničeno. Zbog tih "sitnica" ovo i pišem, jer znam da postoje slučajevi kada rodiljama ne dozvoljavaju da piju vodu, nego daju samo "vlaženje usta gazom". Što je notorna glupost. S obzirom da su trudovi bili jaki i česti, u tri navrata su mi nudili epiduralnu, koju sam odbijala. 

Zatim sam tražila da idem u kadu jer sam se nadala da će to ublažiti bolove. Ni sama ne znam koliko dugo sam sjedila tamo, bolovi se nisu smanjivali, a pošto je bilo vrijeme ručka, donijeli su mi ručak u kadu. Od juhe do voća, sve. Kako je prošlo već 17 sati od mog dolaska u bolnicu, ipak sam se odlučila na epiduralnu. Također sam se šokirala! Po dolasku anesteziologinje, sjela sam na krevet, dobila detaljne upute i objašnjenje o mogućim nuspojavama i slično. 

Kako sam sjedila na krevetu, primalja je došla s prednje strane, zagrlila me, dragala po kosi i LJUBILA! PO MOJOJ OZNOJENOJ KOSI NAKON SATI I SATI TRUDOVA! 

Bila je kao mama ili neka dobra vila puna suosjećanja, a to joj, sigurno nije u opisu posla niti je za to plaćena. Niti bih ja to tražila ili očekivala od ikoga. Ubod nije bolio značajno, a bolovi kontrakcija su potpuno prestali. Sada sam na stolu, čekam porod. Muž i ja opušteno čavrljamo, primalja me obilazi svakih desetak minuta. 

Kada je došlo vrijeme poroda, imala je odlične metode kako bi olakšala sve. Spuštala bi mi donji dio kreveta kako bih mogla kleknuti i tiskati i slično. Sve kako bih odabrala položaj koji mi je najudobniji. Ponudili su mi da dovezu krevet za muža u rađaonu, ako je umoran da legne jer se sve odužilo. No nije bilo potrebno.

različita iskustva Mame pokazale hranu u rodilištima u Hrvatskoj i vani

Beba je već bila gotovo vani, glavicu sam mogla osjetiti i tada je došla mlada liječnica. Sjela pokraj mene i njih dvije su opušteno razgovarale, smijale se, bodrile me.... Onaj čas kad je beba izašla nastale su ovacije! Liječnica i primalje su pljeskale, čestitale, pjevale i pazite! POLJUBILE SU MOJU BALAVU I SMEŽURANU BEBU, tepajući joj da je mali miš, ljubile mene pa supruga...

Također, nisu ju morale ljubiti, znam da ja ne bih ljubila ničije dijete koje se tek rodilo, nema šanse.  Kada sam došla u sobu čekala me večera, iako je vrijeme večere odavno prošlo. Za vrijeme cijelog čina poroda, između svake kontrakcije muž me "nalijevao" vodom.

'Moja prijateljica u Splitu rodila je nasilno'

Ovaj tekst pišem zbog svih žena kojima je bilo zabranjeno piti vodu i slične normalne stvari. Za moju prijateljicu koja je rodila u bolnici u Splitu i koja je došla u bolnicu u identičnom stanju kao ja (s puknutim vodenjakom, slabo otvorena) i koja je ODMAH dobila gel i drip. Nisu čekali njene prirodne kontrakcije. Ostavljena je nekoliko sati nakon dripa i nije mogla nikoga dozvati. Sportašica, hrabra, u dobroj formi, rodila je bebu tešku 2 800 grama, kada ih je dozvala ODMAH su je rezali, 10 šavova! 10 šavova za bebu od 2 800 grama!!!

Prvorotkinja, kao i ja. Rodila nasilno u roku od nekoliko sati. Bez da joj je itko ponudio klistir. Osim dripa i 10 šavova nije dobila ništa! Ni večeru nakon poroda.

Istraživanje Porođajne muke prije carskog reza nisu uzaludne

'U Njemačkoj nije bilo stotinu primalja i liječnika'

Ovo pišem i zbog svih ostalih žena kojima se naslanjalo na trbuh, koje se vrijeđalo i tretiralo kao životinje. Bez malo dostojanstva i empatije jer ta žena trpi bolove i donosi živo biće na svijet. Za sve žene koje misle da nemaju pravo otvoriti usta i nešto tražiti, da je tako kako je.

I ne, nije u Njemačkoj bilo stotinu primalja i liječnika. Također trče na sve strane. No nitko nije bahat. Stalo im do reputacije bolnice i jer za njih je velika sramota da rodilja ode iz bolnice s traumama i ružnim iskustvom. Ponižena, uništena jer se nekome nije dalo čekati i odraditi svoj posao dostojanstveno.

Sramota je to što ja odem ginekologu u Zagreb na pregled, dvije i pol godine nakon poroda i on me pita kada mislim rađati, a kada sam rekla da sam rodila, on mi kaže da sam sigurno razmažena i da sam imala nekoga u bolnici tko se brinuo samo za mene jer da je nemoguće da nemam tragova poroda uopće. Te da nazovem primalju i liječnicu i čestitam im na besprijekorno obavljenom poslu. Moja prijateljica ima tragove poroda i na tijelu i na psihi. I ne pomišlja ikada više na trudnoću. 

Tretman u rodilištu Kako se osjećaju žene koje su doživjele traumu na porodu?

'Porod ne smije biti traumatično iskustvo'

SRAMOTA je to koliko žena je imalo epiziotomiju misleći da je bila neophodna, a zapravo se nekome jednostavno nije dalo raditi svoj posao. Sramota je velika bahatost liječnika. Jer nam je urođen strah prema medicinskom osoblju, jer ćemo, ako nešto pitamo ostati posramljeni i često izvrijeđani. S kojim pravom nešto pitamo, valjda oni znaju svoj posao?! 

Koliko ste puta ostale posramljene kada ste pokucali na vrata medicinske sestre u ambulanti, a ona vas posramila kao budalu? Koliko vas je doživjelo uvrede, zašto sad pušeš i kukaš, kada si znala širiti noge, eto ti sad!

A koliko vas je dobilo sepsu nakon poroda, ležalo satima bez da vas je tko došao obići? I vi šutite. Jer tako mora biti. Znaš da ne smiješ ništa reći liječniku. Znaš da ta sestra radi za smiješne novce, da je razapeta na sto strana i da bolja ni ne može biti. 

Šuti. Lezi, sjediti ne možeš. Dobila si deset šavova, dok ljubiš svoju bebu od 2800 grama zahvalna si jer je ona tu, jer je živa, jer je sve prošlo "dobro". Uskoro ćeš ići kući. Gotovo je. Hvala lijepa - nikad više.

Porod ne smije biti traumatično iskustvo u konačnici. Unatoč svim bolovima i muci, može ostati u lijepom sjećanju, da ga se sjećaš kao bolnog, ali veličanstvenog čina. Da te nitko ne raspori kao kravu, da ti nitko ne šibne drip bespotrebno i ostavi te. Da muž ne može biti s tobom ako nije prošao i platio tečaj. Da ne smiješ piti vode.

U Republici Hrvatskoj, kao i u Bosni i Srbiji u mentalitet je duboko usađen strah od liječnika. To strahopoštovanje koje se može nožem rezati, dok stojiš pred njim i kimaš glavom. Nakon što si skupio hrabrosti pokucati... Gledamo ih kao neka besmrtna bića, inteligencije debelo više nego je naša, u razgovoru se jasno zna tko je smrtnik, a tko Bog koji može s tobom raditi što želi. Taj dio se mora izbiti iz našeg mentaliteta. Uz dužno poštovanje svom medicinskom osoblju i njihovoj naobrazbi. Ljudskost je i dalje jedini parametar veličine čovjeka.

promjene 8 iznenađujućih stvari koje se događaju nakon poroda