Iz prve ruke: Kakav je osjećaj imati trudničku hiperemezu
Trudnička hiperemeza odnosi se na jako povraćanje u trudnoći koje dovodi do dehidracije i ketoze. Ona se razlikuje od jutarnje mučnine i po gubitku težine, a mogu ju potaknuti psihološki čimbenici (ambivalencija, strah), prenosi MSD priručnik.
Jedna majka za Baby Centar opisala je svoje iskustvo s njom, a prenosimo ga u cijelosti.
Oko jedan posto žena doživljava ovaj poremećaj. Uporno povraćanje može dovesti do dehidracije, gubitka težine, vrtoglavice i depresije, a u nekim slučajevima može utjecati na manju porođajnu težinu, pa čak i na prerano rođenje.
Bila sam trudna dva puta, a zbog HG-a (Hyperemesis gravidarum) obje su mi trudnoće bile užasne i to nije pretjerivanje. Priznajem, svidjela mi se pažnja koju sam privukla velikim trbuhom i nema ničega poput osjećaja malenoga djeteta koje se kreće unutar tvojega trbuha. No, izvan toga, trudnoća mi uopće nije bila ugodna.
Dok sam bila trudna s prvim djetetom, povraćala sam nekoliko puta dnevno od samog početka. Uvijek mi je bilo mučno, nikad nisam željela jesti i nisam dobila ni kilogram. Bila sam tužna i depresivna, a svi oko mene su govorili da je to normalno. „Što ti očekuješ? Pa trudna si“, govorili su mi.
"Ni moj ginekolog nije djelovao uznemireno"
Vlastiti mi je ginekolog rekao da se samo strpim. Uvjeravao me da će moja bolest i krajnja nelagoda vjerojatno popustiti do kraja prvog tromjesečja. Pogriješio je. Dogurala sam do drugog tromjesečja i neprestano povraćanje nije davalo znakove usporavanja. Znala sam da to nije normalno, ali nitko nije ozbiljno shvaćao moju zabrinutost.
Izludila sam svoju obitelj. Sve što je mirisalo, u meni je pobuđivalo želju za povraćanjem. Govorim o bilo čemu, od parfema do hrane i svega između. Zapravo sam jednom premjestila svoj radni stol na poslu jer je mi je miris od proizvoda za kosu kolege izazvao poriv za povraćanjem.
Nije bilo važno što ću jesti jer ništa nije ostalo 'dolje', u mom želudcu, sve je izašlo van. U jednom sam trenutku jednostavno prestala jesti, a opet sam povraćala. Zbog toga sam dehidrirala i više puta završila na hitnoj.
U ležećem položaju mi je bilo još teže, pa sam spavala u naslonjaču. Voziti se automobilom bilo je nemoguće ako prozor nije bio spušten, pa čak i tada, često sam se morala zaustavljati se da povraćam sa strane ceste, čak i na kratkim putovanjima.
Isprobala sam sve lijekove za jutarnju mučninu, uključujući žvakanje đumbira, nošenje trake protiv bolesti pokreta, povećanje proteina i trljanje posebnom mješavinom esencijalnih ulja. Ništa nije uspjelo.
Neprestano me povraćanje iscrpilo, a počelo me i mentalno trošiti. Bila sam zabrinuta da će gubitak kilograma, stalno povraćanje i dehidracija utjecati na moje nerođeno dijete - pogotovo jer se trudnoća smatrala visokorizičnom već zbog mioma maternice i drugih zdravstvenih problema.
"Bilo je to najiscrpljujućije i najteže vrijeme u mom životu"
Nisam mogla uživati u slatkoći trudnoće zbog ovog problema koji sam imala, a za koji nitko nije vjerovao da je stvaran. Prilikom jednog posjeta hitnoj službi zbog infuzije, nakon što sam se gotovo onesvijestila, opet, zbog dehidracije, liječnik je odlučio razgovarati sa mnom. Kad sam liječniku još jednom izrazila zabrinutost zbog ove teške "jutarnje mučnine", jedini odgovor ovog čovjeka bio je da trudnoća "nije trebala biti ugodna".
Unatoč podršci obitelji i prijatelja, moje samopoštovanje i dalje je bilo super nisko. Napokon, nekoliko tjedana u drugom tromjesečju, primalja mi je dijagnosticirala trudničku hiperemezu. Briznula sam odmah u plač. Ali laknulo mi je što sam konačno dobila odgovor, ime i potvrdu onoga što nije bilo u redu sa mnom. Prepisali su mi Zofran i odmah je djelovao. Prvi put nakon nekoliko mjeseci osjećala sam se normalno.
Bila sam ozbiljno zabrinuta radi uzimanja tako snažnog lijeka dok sam bila trudna. Prije nego što sam popila prvu tabletu, pročitala sam sve što sam mogla o Zofranu. Kad sam se osjećala potpuno uvjerena da su koristi od uzimanja ovog lijeka veće od rizika, počela sam ga koristiti.
Čak i uz lijekove, i dalje mi je povremeno bilo mučno, a povraćanje nije prestalo u potpunosti. Ipak, napokon sam se mogla opustiti i uživati u trudnoći više nego prije.
Tijekom druge trudnoće sve je krenulo isto. Odmah sam obavijestila ginekologa o svom prethodnom iskustvu, a kad je postalo jasno da ponovno bolujem od HG-a, rano sam dobila recept za tablete.
No, HG-a je u drugoj trudnoći potrajala samo u prvom tromjesečju. Nakon toga uspjela sam prestati uzimati Zofran i riješiti mučninu bez lijekova.
Ta su me iskustva u cjelini naučila vjerovati svom tijelu i zagovarati sama sebe. Želim da svaka druga žena koja sumnja da možda ima HG zna ovo:
- poznaješ svoje tijelo i njegov način rada (iako bi ti trudnoća mogla biti novo iskustvo),
- vjeruj svojoj intuiciji
- ako te jedan liječnik ne posluša, pokušaj s drugim,
- razgovaraj s drugim ženama, pitaj ih jesu li iskusile ono kroz što prolaziš ti
- Ne prihvaćaj 24/7 osjećaj bolesti kao nešto normalno jer to ni nije!