Zašto je dobro za dijete da vam je kuća puna knjiga?
Odgoj nije jednostavna stvar jer, nažalost, ne možemo samo govoriti što bi trebalo činiti i kakav bi trebalo biti, propovijedi o lijepom ponašanju, kvalitetnim osobinama i poželjnim navikama nisu dovoljne; roditeljski primjer i stil života moraju respondirati s onime što govore, njihovo ponašanje mora odražavati vrijednosti koje zastupaju i oni sami trebaju činiti ono što očekuju od svojih potomaka. Istovjetnost odgojne teorije i životne prakse temeljno je načelo uspješnosti odgojnih nastojanja. Isto vrijedi i za razvoj ljubavi prema čitanju – djeca će zavoljeti čitanje i razviti čitalačke navike (gotovo) samo ako knjiga i čitanje u obitelji zauzimaju istinski važno mjesto u ritualima, navikama, običajima i uspomenama.
Da bi djeca zavoljela čitanje, ono ne da se samo mora percipirati kao vrijedno i značajno, ne da se samo mora propagirati kao korisno i bitno, ne da se samo mora hvaliti kao vježbalište mozga i igralište mašte, već se čitanje mora i živjeti. Djeca će zavoljeti čitanje i razviti čitalačke navike u kući gdje vrijede određena ''pravila''.
Pravila kuće koja voli čitanje:
1. Čitanje nije babaroga niti inkasator (ČITANJE JE DOBRO)
Konotacije koje su se, kao čičak zaijepile za pojam čitanja uslijed lutanja livadom škole i društva, pervertiraju tu prekrasnu aktivnost u ''obvezu'', ''tlaku'', ''dosadu'', ''prisilu'', ''obligaciju''; dok je dominacija vizualne kulture navikla recipijenta na jednostavnost i laku primljivost gotove šarene slike i pasivnost pri ''interakciji'' s vizualnim sadržajima, a odvikla ga od složenosti pisane riječi koja zahtjeva aktivnost pri samostalnoj konstrukciji slika i istraživanju socijalnih, psiholoških, filozofskih i literarnih slojeva teksta. U komparaciji sa sadržajima vizualne kulture, knjiga je ''nepotrebno'' teški medij, kao da travu kosimo srpom umjesto kosilicom, no zaraslo žbunje knjige u sebi itekako krije promišljeni red logike i savršeno spletenu mrežu smisla do koje treba doći koseći žbunje riječi i krčeći literarne zaplete, i to koristeći oštar srp sivih stanica. Čitanje je plovidba oceanima priča između otoka nevjerojatno predivno sročenih rečenica, zavirivanje u uvale skrivenih značenja i ronjenje dubinama smisla. Čitanje je poetska avantura za dušu, luka stihova gdje nemir stvarnosti pronalazi utočište i mir. Čitanje je upoznavanje, bijeg, ćakulanje sa strancima, širenje horizonata, preuzimanje uloga, konstantno širenje granica poznatog i osvajanje nepoznatog. Zato je čitanje dobro.
2. Knjiga nije egzotična životinja (IMAMO KNJIGE)
Da bi u dječjoj glavi barem niknula ideja o čitanju, da bi se barem nazreli temelji nakane čitanja, djetetu knjige trebaju biti dostupne, servirane kao potencijalni sadržaj za slobodno vrijeme. Prisutnost knjiga u kući, osim što nenametljivo sugerira čitanje, demonstrira i što se u toj obitelji smatra vrijednim, čemu se pripisuje značaj. Nije isto ako je životni prostor ispunjen primjerice, ogledalima ili spravama za vježbanje, ili knjigama, materijalna okolina ogledalo je životnih vrijednosti, selektor vrsta aktivnosti koje će dijete prakticirati i usmjerivač igre. Sama će prisutnost knjiga ''predložiti'' čitanje i zabosti prvu lopatu u razvoju interesa i izgradnji navike čitanja, stoga bi one trebale biti sastavni inventar kućanstva.
3. Nema lica i naličja čitanja, tj. dvostrukih mjerila (ČITAJU SVI)
Zlatno pravilo svakog odgojnog nastojanja je – početi od sebe. Dijete se u mnogočemu modelira prema roditeljima, oni mu predstavljaju inkarnaciju ''ispravnog'' življenja, njihov vrijednosni sustav, navike i arhitektura obiteljskog života - čiju glavnu svjetonazorsku konstrukciju postavljaju roditelji – putokazi su na stazama individualizacije i socijalizacije djeteta. Svečano deklamiranje o benefitima i važnosti čitanja, bez knjige u roditeljskim rukama, teško može utjecati na rađanje i sazrijevanje interesa za čitanjem i razvoj čitalačkih navika.
4. Knjiga je kao švicarski nožić (RAZNI BENEFITI ČITANJA)
Kuća koja voli čitanje svjesna je pozitivnih učinaka čitanja za kognitivni i emocionalni razvoj, duhovni rast, želju za promjenom, kvalitetnu ispunu slobodnog vremena i za periode iznenadnog nestanka struje ili internetske veze. Knjiga ne treba utičnicu niti funkcionalni wi-fi. Kada se otvori knjiga, iz nje ispadaju, kao iz švicarskog nožića razne korisne alatke, svakovrsna ''razvojna pomagala'': sprava za treniranje mozga, brusni papir kritičkog mišljenja, krila za let mašte, otvarač za konzervu konzervativnosti, škare za rezanje predrasuda, pila za odsijecanje diskriminacije, turpijica za turpijanje pametnog humora, vadičep za otvaranje skrivenih boca naše podsvijesti, odvijač za razumijevanje različitih karaktera, povećalo za uočavanje velikoga u malome, pinceta za satirično zahvaćanje sitnih duša i trivijalnih stvari, ljestve za penjenje prema vrhu Samoaktualizacije, i još puno, puno toga. Knjiga je multifunkcionalna kao švicarski nožić, a čitanje svestrano razvojno putovanje.
5. Knjiga je film s titlovima bez slika (ČITANJE JE ZANIMLJIVO)
Napetost, intriga, zaplet, rasplet, psihološki profili likova, ideje, krajolici, lica, susreti, humor, tragedija, filozofija, kritika stereotipa i predrasuda, viđenje dobre i loše strane društva, priroda, umjetno, umjetnost, prošlost, budućnost, sadašnjost, nepostojanje vremena... – sve to mogu imati i (dobre) knjige i (dobri) filmovi, razlika je u tome da čitajući knjigu slike stvaramo sami, što nas stavlja u aktivan položaj, čitajući, automatski smo u poziciji mislećeg subjekta koji sam oslikava svijet opisan u retcima. Ovo je posebno važno, s razvojnog gledišta, za djecu koja na taj način razvijaju sposobnost imaginacije, koriste mozak i tako vježbaju njegove stanice i osnažuju njegove funkcije. Film kompletnu stvar servira (što ne znači da film ne može biti razvojni sadržaj), dijete nema potrebe išta zamišljati i biti kreativno prilikom pretvaranja riječi u slike kada mu je kompletni doživljaj predan u gotovom obliku. Knjiga je, u pogledu doživljajne višedimenzionalnosti, jednodimenzionalna, ostatak iskustva treba izgraditi samostalno.
Film nema fino tkanje motiva i opisa koje sačinjava sočnost knjige... kapi kiše na staklima naočala i pogled na tirkozno mutni dan obliven suzama sjećenja... mirisi nepoznatog i opijum čuđenja, nevidljivi duh Orient Expressa... šeširi boema bačeni pokraj pruge... Kule od pijeska na atolima što plove Mliječnom stazom... karavana lica na grbama deva... Dali kistom prelazi preko snijega... težina neba ugušila je uzdah ljudskog nadanja... i tako u beskraj bez kraja, u beskraj bez bez... jer... ljudski je um vodopad slika...
6. Čitanje nije praćeno istim entuzijazmom kao i odlazak zubaru (ČITANJE JE SREĆA)
Kuća koja voli čitanje ne poistovjećuje tu aktivnost s obligacijom ili kaznom. Čitanje se prakticira kao proizvoljna aktivnost u kojoj se pronalazi zadovoljstvo. Razviti duhovni polet spram pisane riječi jedan je od najviših stupnjeva u razvoju čitalačkih navika. Roditelji mogu ilustrirati takvo pozitivno i entuzijastično raspoloženje prema čitanju kroz, primjerice, uživljene, gorljive rasprave o nekom tekstu - knjizi, novinarskom komentaru i sl. Ljubav prema čitanju nužno uključuje element sreće, stoga djeca trebaju odrastati u raspoloženju obojanom oduševljenjem spram knjiga i onoga čime ukoričeni papiri obogaćuju svakodnevicu, slobodno vrijeme, individualni razvitak i razgovor.
7. Knjige nisu nedjeljno odijelo, već odjeća za svaki dan, a čitanje nije svečana prigoda niti blagdan (ČITANJE JE UOBIČAJENO)
Svakoga ljeta čitanje postaje jako in i popularno. Ostatak godine je out i nepopularno; populističke ga struje nikako ne vide kao primjereni modni dodatak tijekom ostalih godišnjih doba. Tako se svakoga ljeta pojavljuju tzv. ''knjige za plažu'', što je zbunjujući naziv budući da one nisu niti vodootporne kao dječje slikovnice, niti su im teme morske, nemaju zaštitni faktor, ne sadrže instrukcije za neku morsku aktivnost (primjerice ronjenje i gradnja pješčanog dvorca); funkcija knjige zbog koje je ona ''knjiga za plažu'', ostaje enigma. Svaka je knjiga, knjiga za plažu. I svaka je knjiga, knjiga za zimu, proljeće, jesen, kišni dan, sunčan dan, za dekicu, čitanje na ležaljci... čitanje je indiferentno prema klimatskim i vremenskim uvjetima. Ako u glavi imamo fiksirana određena razdoblja ''kada se čita'', primjerice, ''na ljetovanju'', ''kad uhvatim vremena'' i ''slični periodi'', djeca će nesvjesno usvajati taj godišnji raspored čitanja u kojem je čitanje poput nekakvog blagdana ili godišnjeg odmora – ono što se radi tu i tamo, kada eto, imamo vremena. To nije življenje čitanja, to su izleti u čitanja. Čitanje treba biti dio svakodnevice, nešto uobičajeno u kući i obitelji ukoliko su čitalačke navike odgojni cilj kojemu se teži.
8. Stalno otvaramo nove prozore iz kojih tobogani vode do stvarnih i nestvarnih mjesta (ČITANJE JE ZABAVNO)
Knjiga je kao čarobni dvorac čiji prozori gledaju na sva moguća stvarna i nestvarna mjesta, a čitanje je otvaranje tih prozora.
Djeca trebaju naučiti da je čitanje lunapark, cirkus, kino, kazalište, vremenski stroj... Jednostavno fenomenalno. Jednostavno uzbudljivo. Jednostavno prezanimljivo. Jednostavno ukusno. Jednostavno potresno. Jednostavno zarazno. Jednostavno, čitanje je... ma skužit će sami...
9. Često vježbamo u teretani za mozak (ČITANJE JE ZDRAVO)
Čitanje je odlična tjelovježba za mozak. Budući da su doživljaj i razumijevanje nepotpuni sve dok ih ne osvijetlimo interpretacijom i vizualiziramo sui generis slikovnim projekcijama, čitanje nas tjera da mislimo i stvaramo. Čitanje je zdravo jer potiče mišljenje, stavlja nas u aktivnu ulogu i tjera naš mozak da radi.
10. Najvrednija stvar u kući nije fini porculan koji se vadi za posebne goste, već su to knjige (ČITANJE JE VRIJEDNO)
Knjige se cijene kao dragocijene zbog znanja pohranjenog u njima. Njihova vrijednost broji se u duhovnoj valuti jer su knjige idealan sugovornik za raspravu o idejama, teorijama i stavovima, te najbolji psiholog za samospoznavanje i izgradnju sebe. Čitajući učimo o svijetu, drugima i sebi, a što je vrednije od učenja? Sve je otuđivo – imovina, novac, položaj, samo je znanje trajna vrijednost koja može prebroditi sve ekonomske krize.
11. Knjige nisu tabu tema (O PROČITANOME SE PRIČA)
Čitanje ima više razina. Najpovršnija razina je čisto praćenje tijeka događaja i razumijevanje doslovno izraženih poruka i ideja; dublje razine čitanja uključuju procese poput interpretacije, otkrivanja, odgonetavanja i konstrukcije značenja; čitatelj, nastojeći dekodirati tekst, pronaći poruku i smjestiti ga u prostor vlastita razumijevanja, stupa u misaonu interakciju s tekstom. Kvaliteta čitanja može se kretati na kontinumu od pasivnog primanja do aktivne stvaralačke prerade. Kako je, naravno, cilj da djeca svoje čitalačke navike dovedu upravo do te produktivne razine dubinskog, autonomnog, osviještenog i interpretativnog čitanja koje rezultira promjenama u njihovom razumijevanju svijeta i sebe, u tome im treba pomoći na način da se o pročitanome priča. Diskusije i problematiziranje pročitanih sadržaja pružit će im model za samostalni ''razgovor'' s knjigom i spoznavanje dubljih slojeva teksta.
12. Knjige nisu podstanari, a čitanje nije jodlanje (ČITANJE JE DIO NAS)
I konačno, da bi djeca istinski prigrlila čitanje kao dio sebe, da bi im krv čeznula za riječima, a pluća za pričama, da bi im svrbež u prstima moglo smiriti jedino okretanje stranica, čitanje treba živjeti. To znači da je čitanje dio našeg života i da su knjige dio nas. Tada je čitanje nešto osobno, a ne strano i nepoznato, nešto što nam pripada, a ne što nam je tuđe, tada se čitanje pojavljuje u našim uspomenama, zauzima važno mjesto u našim običajima i predstavlja ustaljenost i predvidivost naših navika. Tada će djeca zavoljeti čitanje.