Zašto je hrana koja nas podsjeća na djetinjstvo tako ukusna?
Izazovi s kojima se susrećemo tijekom konzumiranja hrane utječu na stanje našeg tijela, naše zdravlje i tjelesnu masu, a lako mogu poslužiti i kao ogledalo u naš unutarnji svijet. Nerijetko izazovi se nastavljaju putem izbora određene tjelovježbe, dijetnog režima koji u konačnici vrlo često ne daju željene rezultate. Tada se pitamo u čemu griješimo.
Upravo izazovi tijekom konzumiranja hrane mogu nas uzročno – posljedično na spoznajnoj razini dovesti do onih mjesta gdje se primarno treba dogoditi pravo ”ozdravljenje” – nezadovoljstvo u vezi, bolna prošlost, zlostavljanje, neispunjene životne želje i ciljevi, nedostatak emotivne povezanosti na način kako to priželjkujemo, potreba da zauzimamo u životu mjesto koje smatramo da zaslužujemo te da ono ima određenu svrhu itd.
Dakle, hrana itekako može postati faktor ”rješavanja” životnih izazova kada nismo u mogućnosti suočiti se s istima na način da se otvorimo prema sebi, a posljedično s unutarnjom snagom i prema svojoj okolini.
Međutim, naš odnos prema hrani može u konačnici evoluirati i biti doživljen prema stupnju unutarnje samospoznaje kao ”želja za podrškom” koja se javlja kada tijelo intuitivno poželi hranu koja poboljšava proces ozdravljenja, a istovremeno ispunjava potrebu za užitkom čime se utječe na emotivnu komponentu koji učinak hrane na nas svakako ima.
Navodim dva primjera, kako hrana koju unosimo, a rezultat je različitih emocija posljedično može utjecati na nas.
Što nam radi kolačić Madeleine
Mnogi prilikom posjete roditeljima, bakama, tetama iznenada dobiju želju za konzumiranjem hrane koju su jeli u djetinjstvu. Pri čemu nisu sigurni hoće li takva hrana biti ispravan izbor nutritivno i kalorijski. Istraživanja na polju psihologije hranjenja su pokazala da prepuštajući se ukusnom komadu bakine čokoladne torte (ukoliko se ne pretjera s količinama) može imati određenu dobrobit na način da ona ima gotovo iscjeljujući učinak za našu dušu, jer tako ”posjećujemo” ugodne trenutke iz naše prošlosti.
Radi se o tome da biologija i nostalgija u kombinaciji – naravno uz ponavljam već obavezno osvješćivanje da ne pretjeramo s količinskim unosom – daju ukusan i gotovo mističan međuobrok koji će uz pravilno osvješćivanje ipak ostati samo na razini kratkotrajnog izleta.
Kasno jelo i metabolizam
Duboki osmosatni noćni san pridonosi bezbrojnim zdravstvenim, ali i društvenim koristima na relaciji pojedinac-zajednica te indirektno pomaže kada je u pitanju prirodna regulacija apetita i zdravlje našeg metabolizma, pokazala su neuroznanstvena istraživanja provedena u tzv. laboratorijima za spavanje.
No, kada jedemo kasno, neposredno prije polaska na počinak vrlo je vjerojatno da gubimo onu dobrobit koju nam san pruža. Dok se noću tijelo metabolički prebacuje na tzv. održavanje, detoksikaciju, popravak i rast tkiva i organa, jetra naš primarni organ za detoksikaciju radi veći dio svog posla u večernjim i ranim jutarnjim satima. Međutim, ovaj metabolički ritam može biti narušen ukoliko smo se odlučili kasno i obilno večerati. Tada će se veći dio metaboličke energije koji se inače troši na detoksikaciju, održavanje, popravak i rast ”preusmjeriti i trošiti” na probavljanje kasno-večernjeg obroka.
Tijekom noći će metabolizam osobe koja je kasno večerala biti preusmjeren na probavljanje netom konzumirane hrane što prati pojačan protok krvi kroz probavne organe. Naime, radi obilnog obroka probavni sustav treba više krvi za obavljanje svoje funkcije te se iz tog razloga krvne žile probavnog sustava proširuju i povećava se protok krvi u crijevima. Najvjerojatnije je da ćete se tada probuditi s osjećajem težine, jer se tijelo nije u potpunosti odmorilo i detoksiciralo.
Pokušajte otići što ranije na počinak umjesto da ste tada ispred hladnjaka; uživajte u dobrom snu te završite post koji se dogodio tijekom noći s jutarnjim obrokom bogatim hranjivim tvarima. Vaše tijelo će vam biti zahvalno na tome.
Hrana nas može povezati, pomoći nam da se sjetimo i smirimo na najukusniji i najslađi mogući način. No, ukoliko često pristupamo rješenjima svojih problema na način da se utješimo u hrani u konačnici to će dugoročno uzrokovati više boli i patnje od samog trenutnog zadovoljstva.
Ne zaboravimo osvijestiti da su naše želje ujedno i glasnici naših potreba te kada smo spremni istraživati sebe tada naš odnos s hranom postaje manje borba, a više putovanje.