'Ona je jedino dijete?' To je pitanje koje me bode ravno u srce
Bok, znam da smo se tek upoznali. Da, naše dvoje djece se sretno igraju i zabavljaju na igralištu i zato smo kao roditelji nekako obavezni i prisiljeni družiti se i malo razgovarati. Oh, oboje idu u vrtić? Super! Je l' sprava cijelu noć? Da! Super, super i moja. Ali nakon samo pet minuta ovakvog neobaveznog razgovora, ti izgovoriš jednu od najopasnijih izjava za mene.
"Ona je jedino dijete, zar ne?" Ubola me ravno u srce i nadam se da moja kći ovo nije čula.
A sada se vratimo malo unatrag i sve ću ti objasniti.
Dok sam ponosno gledala kako se moja kći približava tvojem sinu, skupljajući svu svoju hrabrost da mu dotakne ruku i pita bi li htio s njom popeti se na most, pitaš koliko je stara. Ne skidajući pogled s nje, kažem s blještavim i ponosnim osmjehom da ima tri godine. Ona je moje srce i duša. Ona je sve moje. Zatim nemirno gledam kako se ta slatka scena odmah rastapa.
Njezin sin baca kamen na moju kćer, viče da se ne želi popeti na most i bježi vrišteći. Tipično ponašanje mališana, primjećujem. Ali moja slatka, hrabra, suosjećajna kći hoda prema meni sa suzama u očima, traži potvrdu na nije ništa loše napravila. Brzo sam se nasmiješila i rekla joj da se ponekad djeca jednostavno ne žele igrati, a da ona je odradila veliki posao.
Srce mi se malo slomilo, jer znam da je ovo samo jedna od mnogih teških lekcija koje će morati izdržati u svom životu. Moja kći obrađuje te informacije, briše oči i odlazi se dalje igrati sa smiješkom na licu. Napetost je napustila moja ramena i uzdahnem s olakšanjem. Gledam je i onda se to događa - strašni komentar!
'Zato je tako osjetljiva'
"Ona je jedino dijete, zar ne? Ona je tako osjetljiva.” To mi govori u superiornom tonu, kao da misli da je suosjećanje i osjetljivost moje kćeri zato što je jedinica. "Da", odgovaram uznemireno dok hodam prema svojoj kćeri, uvodeći je u drugi dio igrališta.
Nije ona prva, a ni zadnja koja će mi to reći.
"Ona je jedino dijete, zar ne?" To je jedan od najopasnijih i bezobzirnih komentara na igralištu. Ako ne znaš zašto, dopusti mi da objasnim.
Prvo, ne znaš zašto je ona jedino dijete. Na temelju toga kako postavljaš to pitanje, pretpostavljam da nikada nisi doživjela tragediju. Prava tragedija, jer ako ste imali, dvaput bi razmislili prije nego što kažete takvu naizgled bezopasnu rečenicu. Tragedija pobačaja. Tragedija gubitka djeteta. Tragedija da ne želimo biti majka, ali društvo ili okolnosti to zahtijevaju od nas. Ili u mom slučaju, tragedija desetogodišnje borbi s neplodnošću.
Da, nebesa i desetke tisuća dolara tretmana (ne računajući beskrajne injekcije hormona i bolne operacije) blagoslovili su me ovim prekrasnim, slatkim anđelom. Neplodnost je tragedija mog života. Ali onaj koji je čudesno završio sa zdravim djetetom. Imam više sreće od mnogih u mojoj situaciji. Zauvijek sam zahvalna i nisam mogla tražiti više. Ona je čudo. Ja fizički i ekonomski ne mogu imati drugo. To je surova stvarnost na koju se ne trudim zadržavati. Ali, s komentarom "samo dijete", htjela bih ti zahvaliti na izravnom i lošem podsjetniku.
Drugo, molim te nemoj to govoriti da te moja kći čuje. Tvoj neosjetljivi komentar potkopava osjećaje moje kćeri. Da, ona je tek dijete, ali tvoj ponizni ton čini tvoje značenje sasvim jasnim. Čak i trogodišnjak ima dovoljno iskustva da uzme negativnu konotaciju. Svijet je dovoljno težak, ne obarajte legitimne osjećaje te osobe. Jer to je ono što je ona. Moja kći je ljudsko biće s osjećajima. I zapravo, umjesto da se potapšate po leđima jer ste bili u stanju razmnožiti se više puta, odvojite koji trenutak da naučite sina da nije lijepo bacati kamenje na ljude. Ovo je samo misao.
Osim toga, je li ti palo na pamet da je ovaj komentar mogao moju kćer natjerati na razmišljanje da nešto nije u redu s našom obitelji?
Nismo li savršena, sretna obitelj ovakva kakva jesmo?