'Kad je primalja prematala bebu i 'bacala' je gore-dolje, zavrtjelo mi se u glavi'
Nakon što nas je tata Aleksandar oduševio pričom s poroda: 'Da mi moramo roditi, ljudski rod bi odavno izumro', za missMAMU napisao je nastavak koji će vas nasmijati, a mnoge od vas i podsjetiti na te zadnje dane slatkog iščekivanja i dolaska novorođene bebe kući!
Evo mene opet u WC-u. Čovjek prije nego postane roditelj ne može pojmiti koliko znači nekoliko minuta mira unutar ta četiri zida. Sad ga mogu dobiti samo između šest i sedam ujutro dok su djeca još u krevetićima, pa usput koristim to vrijeme da napišem koju rečenicu.
Da, napisao sam djeca, dvojica su sinova – i čim se upali svjetlo u WC-u, evo njih, jedan trčećim bebi-korakom, a drugi ultrabrzim puzanjem kreću put WC-a. Pa sad ti obavi nešto.
Sindrom gniježđenja je zabavan, ali tad je već i tatama dosta čekanja
Ništa vas ne može pripremiti za dolazak prvorođenog djeteta kući. Mislim, naravno da mjesecima prije svoj životni prostor polako, ali sigurno počinjete prilagođavati za dolazak djeteta. Nabavljate, posuđujete i dobijete stvari, kupujete krevetić, robicu za izlazak iz rodilišta, igračke i svašta nešto što nikada nećete koristiti.
Moja divna Ena je obje trudnoće zbilja junački odradila, bez onih filmskih trudničkih želja i momenta "a nije bilo od jabuke"... Ono što me zbunilo negdje oko šestog mjeseca trudnoće, bilo je to što bih ujutro otišao na posao i nakon 8 sati vratio se doma u neki paralelni svemir.
Dan bi počeo normalno kao i uvijek prije djece (naglasak je na ovo – prije djece). Cijelog života se budim nekoliko minuta prije alarma što mi je za vrijeme trudnoće super došlo. Tiho bih se išuljao iz kreveta i sobe te zatvorio vrata iza sebe. Obavio bih jutarnju rutinu s tuširanjem, pranjem zuba te odijevanjem odjeće koju bih si navečer pustio u boravku. Sve to da je ne bih probudio svojim šlampavim jutarnjim odijevanjem i da ne bih dobio ječmenac jer sam naljutio trudnicu.
Iako moram priznati da bih u 99 % slučajeva dobio SMS poruku kad bih otvarao ulazna vrata – "A PUSA?!?!". Nakon osam sati odvojenosti uz standardna dopisivanja koja nisu dala naslutiti da se u stanu nešto događa, vratio bih se doma i imao bih što vidjeti. Onaj dnevni boravak od ujutro bi potpuno promijenio raspored, namještaj i klavir iz jedne sobe bi završili u drugoj i tako... To vam je taj sindrom gniježđenja i zbilja zna biti zabavan. Nakon što su prošla prva tri mjeseca za koja vas uvijek straše i obavite većinu pregleda za bebu i mamu, dolazi taj "burst" energije prije samog kraja kad je već i tatama dosta čekanja, a kamoli ne mama.
Totalno uzbuđenje i stres na dan izlaska iz rodilišta
Odmah sam se zaletio u auto, taman kad sam sjeo u njega, stiže poruka: Ne zaboravi dječju stolicu! Naravno da sam zaboravio! Brzo se vraćam doma, uzimam kolica i "jaje" te ponovo krećem. Dolazim u krug rodilišta, tražim najbliže moguće parkirno mjesto pa to završi na već trećem krugu i evo opet porukica: "Je sve ok?" Ma je, je samo tražim parking... Shvatio sam da je odnio vrag šalu i parkiram na prvo bliže mjesto, vadim kolica i sjedalicu i krećem po svoju malu obitelj koja je narasla za jednog člana. Točno osjećaš da imaš taj glupi izraz lica i da svi znaju kamo ideš i svi ti se osmjehuju. Nekako sam uspio doći do tog petog kata rodilišta, grlim i ljubim suprugu, dajem joj cvijeće koje sam, hvala svemiru, zaboravio jučer u autu pa sam ga se "sjetio" uzeti, onako još nespretno uzimam sina u ruke i naravno u tom trenu dolazi primalja (med. sestra) presvući bebu za izlazak iz rodilišta.
Primalja nam je pokazivala kako presvlačiti bebu. Ništa nisam zapamtio
E, tu sad počinje prava zabava! Primalja ti pokazuje kako ćeš doma, sam, presvlačiti bebu. Ništa pod milim bogom nisam zapamtio kako treba. Krema, pelena pampers, pa čiripa pelena za široko povijanje koja se veže na neki posebni način, pa bodi, pa hulahopke, pa hlačice, pa mini majica, a sve ima milijun gumbića! Zavrtjelo mi se u glavi, ali zato sam dobro zapamtio kako ga je primalja bacala dolje – gore, lijevo – desno, mislio sam da će mu neki dio otpasti!
Znam da sam je nesvjesno ružno gledao jer me supruga podragala po ramenu u stilu: budi dobar, sve je ok. To je taj automatski obrambeni mehanizam: pa ti jedva držiš to tvoje malo čudo u rukama, a neka tamo ga baca naokolo k'o krpu.
Napokon je i to završilo, otpusno je stiglo, krećemo doma. Još uvijek pamtim kako sam polako vozio kolica po hodnicima rodilišta i po parkiralištu do auta. Naravno, u mom stilu, kod auta je nastao prvi problem: do tad sam jaje skidao s kolica bez živog tereta (kao da je bomba u njemu), ali tu kao i dan danas ulijeće moj super heroj: Ena – majstorica za bebi stvari i u dva poteza otkopča jaje, ubaci ga u auto, poveže ga pojasom i sjeda pored njega na zadnje sjedalo, a ja k'o pegla stojim i čudim se.
Ako sam polako gurao kolica, možete zamisliti koliko polako sam vozio. Za vožnju koja nam inače traje pet minuta, tog dana trajala je brat-bratu petnaest. Odjednom su mi svi na cesti postali manijaci koji jure i guraju se u križanja, nevjerojatno je to kako se u tih nekoliko dana sve promijeni u glavi.
Stižemo doma, izlazimo iz lifta, naravno, kao svi moderni roditelji snimamo video – Noin dolazak kući! Ulazimo u stan, sunce obasjava cijeli prostor (friško očišćeni), miriše na deterdžent za pod i juhu. Smiješno mi je to kad se sjetim kako nismo znali što s njim, pa kad je već bio miran, pustili smo ga u kolicima, a mi smo stajali i gledali ga. Zbilja je to poseban osjećaj.
Već znam da ću vam sljedećeg puta pisati o presvlačenju prve pelene koje je trajalo četrdeset pet minuta, k'o školski sat kad profa otvori imenik i kaže: Ispitivanje!