Bojao sam se noći, ali jedva dočekao da kćeri utonu u bezbrižni san, da se njihov supertata pošteno isplače
Neprospavana noć je iza mene... Moje preMila osmogodišnjakinja i Matijica petogodišnja cool-erica još spavaju. Majka Hrabrost na poslu, a ja svako malo pogledavam na sat i pomolim se da cure što duže i bezbrižnije spavaju! A i da njihov supertata / supercvilidreta još bar malo vremena dobije samo za sebe kako bih svu tugu, strah i suze na neko vrijeme što više skrio duboko u sebe...i da sam spreman za naš novi dan!
Svatko ima svoj ured u stanu, a popodne je vrijeme zajedničkih aktivnosti
Prvo jutarnje druženje i statusni sastanak na našem balkončiću, nakon čega užurbano kreće pranje zubi, češljanje duge zapetljane kose (uz svakodnevnu molbicu čače kako možda nije potrebna pletenica i druge frizure, jer eto mame nema), oblačenje još užurbanije i odlazak na posao!
Svatko ima svoj ured! Red, rad, disciplina kao i uvijek u našem kvartetu! PreMila u 10 h spremna na nastavu na telki (na TV vezi ima video sastanak s učiteljicom Sanjuškom), dok Matija u svojoj sobi priprema teren za igru u novootvorenoj Chill zoni (taman dogovara pozivnice)! Svi živi i neživi kanali komunikacije moje sa kolegama spremni i krećemo s poslom!
Tata bolje lakira nokte od mame, mama i tata identično dobro kuhaju
U vrijeme pauze nalazimo se u obližnjem restoranu samo par koraka od ureda i tada kreće red smijeha, tračkanja i kuknjave... Popodnevni sati prebrzo prođu, jer je vrijeme aktivnosti. Starija je Transform-erica pa su 4 puta tjedno online treninzi, a mlađa gospođica (koja nikako se odlučiti između zanimanja veterinarke ili balerine ili kuharice) obavezno s mamom peckari, kuha, uči male gastro tajne! Vrijeme je takvo kakvo je, no to ne znači da smo stali sa istraživanjem, izlascima također!
Ludnice u kući uvijek ima, a posebice kad je izlazak i to u HNK na premijeru Labuđeg jezera! U tom našem sadašnjem svijetu, tako je dnevna soba postala pravo pravcato kazalište – od ulaznica preko rasporeda sjedenja – sve je bilo osmišljeno i pripremljeno do u detalje! Izlazak za pamćenje uz napomenu kako sam sjedio u zadnjem redu!
I tako... Prolazili su dani, naučili jedni o drugima i još puno toga dogovorili... primjerice tata bolje lakira nokte od mame, udomljavamo psa, mama i tata identično dobro kuhaju, samo što tata kao da, citiram male žene koje obavještavaju omiljenoga didu u Đakovo: „Svaki puta neki krivi sastojak dodaje, pa je često „bljutavo“, ali šta ćemo - pojedemo!“ Iako nema onog starog i pravog odlaska u školu, vrtić, posao, uvečer se zna vrijeme spavanja, jer sutradan su nove obveze! I ova subotnja večer nije bio izuzetak.
Zvukovi padanja polica, razbijanja, škripa, grozno podrhtavanje... ma svaka ova riječ nije niti blizu još očajnijeg, strašnijeg, bespomoćnog zvuka koji je odzvanjao u nama kao roditeljima!
Jutro poslije apsolutno sve je „bacilo iz kreveta“ – doslovno. Tutnjava? Grmljavina? Spavamo? Sanjamo? Zvukovi padanja polica, razbijanja, škripa, grozno podrhtavanje... ma svaka ova riječ nije niti blizu još očajnijeg, strašnijeg, bespomoćnog zvuka koji je odzvanjao u nama kao roditeljima!
Ok. Pogledali smo se i sve je krenulo bez ikakvog razgovora, vike, dogovora. Svom snagom sam prigrilo jednu, supruga drugu našu malu ženicu, sklupčali se zajedno i pričekali. Uspio sam, vidjevši taj ogroman strah u njihovim očima samo reći: “Alo! Žene! Sve će biti dobro! Ajmo mi lagano u jednu šetnju vanka, pa ćemo o svemu!“
Od kada naša mala obitelj postoji, tako se oduvijek o svemu otvoreno priča, raspravlja, dogovara i kako bi Matija rekla: „Alooo“ Nema tajni!“ I nije ih bilo! Spustili smo se na livadu ispred zgrade, poplašeni samo očajno mahnuli susjedima, prijateljima i jednostavno šutjeli. Držimo se za ruke svi, a baš mi je jedna slobodna ruka u tom trenutku bila potrebna da stisnem grlo i potom prekrijem oči.
'Što ću tu kada ne mogu niti svoju frendicu zagrliti'
Sjeli smo u parkirani automobil (privremeno nazvan i jednoglasno usvojen naziv „Thunder-kombi“ prema nama cool teen seriji) i bez tajni prepričali što se događa. Jednostavno, skromnim rječnikom odgonetnuli zašto: malo ne smijemo vanka, malo moramo vanka, malo je dobro prošetati, malo nije pametno šetati i mic po mic došli do plana za nedjeljno kampiranje! Šator je pripremljen u najsigurnijoj zoni „šume“, na tabletu „gori“ logorska vatra, jedemo najslasniju slaninu koju nam je dida poslao i raspravljamo, raspravljamo... Koliko žene mogu raspravljati, to je čudo jedno! A ja samo strpljivo sudjelujem i čekam.
Proći će sve, ali bespomoćni pogled i strah u očima moje Mile nikad neću zaboraviti
Znam... proći će sve i mora na kraju izaći na dobro! Ali... taj bespomoćni pogled i ogroman strah u očima moje Mile nikada neću zaboraviti. Koliko sam se bojao noći, toliko jedva dočekao da moje male žene utonu u bezbrižni san, a da se njihov supertata pošteno isplače! Iskreno i jesam.