Ovo nikad nemoj reći djetetu koje se osjeća odbačeno od prijatelja
Roditeljima je teško gledati kako se njihovo dijete suočava s neugodnim iskustvima, posebno kada nisu uz njega da mu pomognu. A kada im dijete ispriča da ga prijatelji nisu uključili u druženje ili igru, često ne znaju kako reagirati.
Za svoje dijete uvijek mislimo da je posebno i da bi svatko bio sretan kada bi s njim mogao sjediti u klupi, raditi na školskom projektu ili biti u istoj ekipi. Zato je sasvim razumljivo da ga želimo odmah utješiti i podsjetiti koliko vrijedi.
Pedijatrica dr. Mona upozorava da upravo takva reakcija možda nije najbolji način da mu pomognemo.
Nemoj odmah pokušavati umanjiti ono što se dogodilo
„Čuti da je tvoje dijete bilo izostavljeno jedan je od najtežih trenutaka roditeljstva. Onaj osjećaj stezanja u prsima itekako je stvaran, a razumljiva je i želja da odmah nešto poduzmeš. No često je važnije kako dijete doživljava tvoju reakciju u tom trenutku nego hoćeš li uspjeti riješiti njegov problem s prijateljima”, objasnila je dr. Mona, pedijatrica i majka koju na Instagramu prati više od milijun ljudi.
Zato roditeljima savjetuje da ne pokušavaju odmah umanjiti ono što dijete osjeća.
Iako je primamljivo reći nešto poput „Ma koga briga, imaš mene” ili „Oni su na gubitku”, takve rečenice možda neće imati učinak kojem se nadamo.
Kako objašnjava pedijatrica, djeci već od pete godine odnosi s vršnjacima postaju jako važni. Ako roditelji olako prijeđu preko osjećaja odbačenosti, dijete se neće osjećati snažnije, nego usamljenije.
Isključenost iz društva ne znači da s djetetom nešto nije u redu
Dr. Mona ističe da su takva iskustva dio odrastanja i da činjenica da je dijete ponekad izostavljeno ne znači da s njim nešto nije u redu.
Djeca osnovnoškolske dobi još uvijek razvijaju društvene vještine, uče prepoznavati signale drugih i snalaziti se u različitim skupinama. Čak i u zdravim prijateljskim odnosima događaju se trenuci kada netko ostane po strani.
„To je bolno, ali upravo se kroz takva iskustva razvijaju otpornost, empatija i sposobnost postavljanja granica”, objasnila je pedijatrica.
Zato je posebno važno da dijete u roditelju ima osobu kojoj se može obratiti i s kojom može razgovarati o onome što mu se dogodilo.
Što onda reći djetetu?
Prema riječima pedijatrice, roditeljski zadatak u takvim trenucima nije odmah riješiti problem, nego pomoći djetetu da se nosi sa svojim osjećajima.
Savjetuje roditeljima da pokažu zanimanje za to kako je dijete samo reagiralo i snašlo se u situaciji. Tako mogu bolje razumjeti koje vještine već ima i kako se nosi s neugodnim iskustvima.
Važno je i da roditelji svoju reakciju prilagode djetetovim osjećajima, a ne vlastitima.
Ako dijete djeluje dobro i nije posebno uznemireno, nema potrebe pokazivati mu koliko je roditelja rastužilo ono što se dogodilo.
Ako je dijete povrijeđeno, važno je priznati njegove osjećaje. Možeš mu, primjerice, reći da je teško kada te netko izostavi ili da takva situacija zaista može izazvati osjećaj usamljenosti.
Umjesto da odmah pokušavaju riješiti problem s prijateljima, roditelji se trebaju usredotočiti na to kako se njihovo dijete osjeća i kako mu mogu pružiti podršku.