Prvi tantrum mojeg djeteta bio je trenutak kojeg se i danas jasno sjećam. Stajala sam nasred dnevnog boravka, potpuno nespremna za emociju koja je eruptirala preda mnom. Dijete je plakalo, vrištalo, bacilo se na pod, a ja - psihologinja i mama - nisam ga mogla smiriti. Nisam mu mogla pomoći, i to me pogodilo više nego što sam tada priznala.

To je bio trenutak u kojem sam shvatila: tantrum nije incident koji treba popraviti, nego razvojna faza kroz koju moje dijete mora proći.

I tu počinje onaj dio roditeljstva o kojem se puno manje govori.

šokirala fotografijom Odgojiteljica: Ovako izgleda soba u vrtiću nakon izljeva bijesa trogodišnjaka

Zašto nas nitko ne pripremi na ovo?

Kad postanemo roditelji, svi znamo kako promijeniti pelenu, kako okupati bebu i koliko često beba treba jesti. Ali nitko nas ne pripremi na trenutke kada dijete počne testirati granice, izražavati frustraciju, kad razvije svoju volju . i kad sve što smo do tada znali više nije dovoljno.

Nitko nam ne da priručnik “kako ostati smiren kad dijete ima tantrum”. U rodilištu ne dobijemo uputu “kako postaviti granicu bez prijetnje”. Trudnički tečaj ne pokriva “što učiniti kad dijete kaže ‘neću!’ i stvarno to misli”.

I onda posegnemo za onim što znamo - obrascima iz naših obitelji.

Nekad su ti obrasci bili dobri. Nekad nisu. A najčešće su bili odgovor na sasvim druga vremena.

Ako želimo djeci dati nešto bolje, moramo usvojiti nove obrasce: strukturu, smirenost i jasnoću, ali bez kazni i bez popustljivosti.

Odgoj bez kazni nije popustljiv odgoj

Jako mi je važno naglasiti ovo: odgoj bez kazni ne znači da dijete radi što hoće.

Popustljivost, u kojoj se izbjegavaju granice “da ne bude svađe”, jednako je štetna kao i strogoća, vikanje i kažnjavanje. U oba slučaja dijete ostaje bez sigurnosti.

U društvu svakodnevno vidimo posljedice: djeca koja teško prihvaćaju “ne”, mladi koji ne mogu podnijeti frustraciju, impulzivnost koja prerasta u veće probleme.

To nisu “loša djeca”. To su djeca koja nisu imala strukturu - ili su imala kaznu umjesto učenja.

Srednji put je ono što ih priprema za život. To je put gdje dijete ima granice, ali i toplinu. Gdje postoje posljedice, ali one imaju smisla. Gdje dijete zna da ga čujemo, ali i da se od njega nešto očekuje.

Znanost nam danas jasno govori što djeci treba

Kao psihologinja i mama koja radi s roditeljima, svoj pristup temeljim na znanstveno dokazanim metodama iz razvojne psihologije, neuroznanosti i terapijskih praksi. Ne na savjetima s interneta, ne na trendovima, ne na modnim frazama.

Današnja znanost jasno pokazuje:

· djeca mogu razumjeti granice, ali samo ako su postavljene mirno i dosljedno

· posljedice uče više od kazni

· roditeljska smirenost je važnija od savršene strategije

· tantrum nije “zločesto ponašanje”, nego nezreli živčani sustav koji treba našu pomoć

Kad roditelj to zna, roditeljstvo postaje manje kaotično - i puno manje ispunjeno krivnjom.

Tantrumi Evo zašto su zagrljaji najbolji lijek za ispade bijesa

Ako ponekad osjećaš da ne znaš što radiš - nisi jedina

Ako si ikad viknula pa požalila, ako si ikad pomislila da si preblaga, ako si ikad bila izgubljena pred tantrumom - nisi sama. Ja sam bila tamo. Svi mi dođemo do točke kada shvatimo da intuicija, savjeti prijateljica i rečenice “ma pusti ga” ili “moraš biti stroža” jednostavno nisu dovoljni.

Roditeljstvo nije nešto u što ulazimo spremni. Ali je nešto u čemu možemo rasti.

I možda je to najveća poruka koju želim prenijeti: djeca ne trebaju savršene roditelje - nego roditelje koji su spremni učiti, prilagođavati se i biti smirena luka kad dijete zapljusne val emocija.

Sve ostalo je proces.

Tina Krznarić Jaković, psihologinja i mama dvoje djece, autorica je profila Psihologomama, gdje piše o dječjoj samoregulaciji, granicama bez kazne i znanstveno utemeljenim pristupima roditeljstvu. Njezine savjete i sadržaje možeš pratiti na Instagram profilu Psihologomama.