Nakon nesreće u 12. godini nisam se sjećala tko sam, sada pomažem djeci s autizmom
Dajana Stjepanović (27) bila je veselo i nasmijano dijete, izvrsna učenica i sportašica. Rođena je u Osijeku, ali se još kao dijete doselila s roditeljima i starijim bratom u Rijeku. Imala je predivno i bezbrižno djetinjstvo kojeg se danas nažalost ne sjeća, ali rado gleda video snimke i ispituje svoje roditelje i brata kakva je bila. S dvanaest godina, kobne 2003. godine doživjela je prometnu nesreću u kojoj je zadobila teške ozljede mozga. Posljedica nesreće bila je amnezija koja je izbrisala Dajanino sjećanje.
"Nesreća se dogodila kada sam bila šesti razred. Moj oporavak trajao je sedam godina. Kontrole i terapije bile su neizvjesne i teške, trebalo je to sve izdržati. Doslovno sam sve morala ponovno učiti i znam koliko je loš osjećaj kada svi nešto očekuju od tebe, a ti se ne snalaziš. Kada očekuju da nešto znaš, a ti jednostavno ne znaš." ističe Dajana koja je danas ponosna vlasnica dvije diplome.
Roditeljima su na procjeni rekli da nisam za gimnaziju
Nitko nije odustao od mene, a ja nisam htjela odustati od cilja da napravim 'utočište' za djecu s autizmom
"Postoje ljudi kojima ću vječno biti zahvalna. To je svakako moja divna obitelj i bliski prijatelji koji su bili uz mene u lošim i dobrim trenutcima. Svakako bih tu istaknula profesoricu Natašu Vlah s Učiteljskog fakulteta koja me ohrabrivala da se pokušam upisati na ERF i bez čijeg „pogurivanja“ vjerojatno to ne bih napravila. Također, na ERF-u su dvije profesorice utjecale na moj put. Ljubav prema autizmu prenijela mi je profesorica i mentorica Jasmina Frey Škrinjar. U šali često kažem da me zarazila. Nakon nesreće i „zarobljenosti“ u svom svijetu, nisam mogla ne uvidjeti sličnost u svemu tome.", kaže Dajana koja se smatra sretnicom jer je naletjela na tako inspirativne žene tijekom studiranja koje su joj davale vjetar u leđa.
"Promijenila sam dosad nekoliko radnih mjesta, ali konačno kažem da sam „pronašla svoje mjesto pod suncem“. Sad radim u OŠ „Sveti Matej“ Viškovo u posebnom razrednom odjelu. Imam divnu djecu i još divniji kolektiv. Radost je i sreća ići svaki dan u takvu radnu okolinu. Premda je sve to divno i krasno, uživam u svom poslu, ali to nije autizam. Autizam je moje područje. Jedino što se nametalo je da pokrenem nešto svoje.", kaže Dajana koja nije odustajala od cilja da za djecu s autizmom napravi "utočište".
Vjerujem da sve što sam proživjela ima svoju svrhu i smisao
"Udruga se zove Svjetionik jer sam htjela i simbolično pokazati smisao udruge. To je mjesto za roditelje koji su razočarani cijelim sustavom i svime s čime se susreću. Mjesto gdje ih netko čuje, gdje su važni. Gdje osoba daje cijelo svoje srce njihovom djetetu. Sigurna luka. Roditelji su to prepoznali i zato mi je udruga puna. Nadam se da će sve tako po planu ići i u budućnosti, na moje i njihovo zadovoljstvo. Terapije su ispunjene smijehom i veseljem. Prvenstveno djeca moraju imati odušak i zabaviti se i tijekom terapije. Poznata sam po terapiji smijehom i ljubavi, ali još više po sladoled terapiji. Nema toga što sladoled ne može popraviti, već sam to lagano prenijela i na djecu. To su najbrže naučili, ne bi vjerovali!" , govori Dajana kroz smijeh i dodaje da ne vjeruje u slučajnosti.
Znakovi autizma kod beba i predškolaca
"Vjerujem da sve što sam proživjela i doživjela ima svoju svrhu i smisao. Tijekom pokretanja udruge radila sam u jednoj školi, u drugoj sam obavljala stručni staž, noćima sam odrađivala sve što je trebalo za ogledne sate. Bilo je to jako naporno razdoblje, ali nekako sam već i navikla na takav životni tempo. Govorili su mi uglavnom da sam „luda“ , što će mi to kad imam tako lijepi posao za stalno. Bilo je tu puno nepoznanica, priznajem, papira za prikupiti, dokumenata za napisati, obaviti sto stvari. Najsmješnije je bilo kad sam išla dići kredit i rekla za što mi treba. Nikome nije bilo jasno „tko lud uzme kredit da pokrene biznis u kojem će volontirati“. Dobila sam kredit i otplaćivat ću ga tri godine. Od tog novca opremila sam prostor. Umjesto lude fešte za ulazak u 2018. ja sam u novom prostoru bila umrljana cijela od farbe. Nikad nije došao trenutak da sam se brinula da ću „propast“. Sigurna sam da je ono što i kako radim dobro. Od otvorenja udruge prošlo je oko godinu i pol dana. Moram priznati da je sve ovo više od očekivanog. Iznenađujuće sam sretna.", zadovoljno se prisjeća Dajana sa smiješkom na licu.
Rad s djecom nezamjenjivo je iskustvo nakon kojeg se osjećaš istinski sretno
Na pitanje kako joj prolaze dani veselo je odgovorila: "Živim sto na sat. Uživam u svakom trenutku koji imam. Trudim se biti promjena koju želim vidjeti u svijetu. Trudim se osvijestiti ljude da nisu osobe u spektru „povučene“ nego da im je teško kad ih nastojimo uklopiti u „naš svijet“."
Rad s djecom opisuje kao nezamjenjivo iskustvo koje ti daje svrhu i nakon kojeg se osjećaš istinski sretno: "Ja sam im otvorila svoj um i srce i dopustila da me nauče puno toga. Naučili su me da više cijenim sve što imam i da uživam u trenutku, da ga osvijestim. Uče me kako je to ne osuđivati nikoga, ne ogovarati. Nisu li to divne osobine koje bi svi trebali naučiti?"
"Želim cijelom ovom pričom i svojim životom poručiti svima da ne odustaju od svojih snova, kako god se sve to ludo činilo ljudima oko vas. Ako ste sigurni u ono što želite, krenite! Ako vi mislite da je moguće, uspjet ćete. Nemojte se odreći svog sna jer vam je netko tamo rekao da ne možete. Meni kad kažu da nešto ne mogu ja samo čujem glas u sebi koji kaže 'Vidjet ćeš kako mogu!' ", za kraj poručila je Dajana koja stvarno, unatoč svim prognozama, živi punim plućima, ostvarujući svoj san.